«I Am A Bird Now» je ploča oko koje sam dugo obilazio, tražeći prikladan trenutak za odškrinuti vrata Antonyjeva crno-bijelog svijeta, a zapravo sam bio podozriv prema njegovu androidnom licu prekrivenom naslagama maskare. Premda nemam osobitih predrasuda prema nečijoj seksualnoj orijentaciji i npr. obožavam pjesmu «Androgynous» The Replacementsa, skupinu Team Dresch i kantautoricu Phranc, nekako sam se pribojavao što će mi to o sebi reći transvestit Antony, ne mareći pri tome ni za panegirike koje je odreda «I Am A Bird Now», njegov drugi album, dobio po glazbenim tiskovinama. No kada je Antony zapjevao svojim umirujućim, spokojnim glasom sve su boje svijeta stale blijediti, a svi njegovi, pod navodnicima, deformiteti odjednom su se učinili tako prirodnima i svakodnevnima. Krhka i suptilna osoba razapeta vlastitom seksualnošću, no istodobno slobodna duha, on je skladbama «For Today I'm A Boy», «Man Is The Baby» ili »Hope There's Someone», u kojima je puno boli, ali nikada beznađa, u potpunosti zavrijedio laskavu ocjenu recenzenta magazina Mojo koji je napisao slijedeće: «... tough, honest, uncompromising beauty and the next great voice in music». Antony je štićenik Lou Reeda. Reed, Devendra Banhart, Rufus Wainwright i zaboravljeni Boy George, Antonyjev pop junak iz djetinjstva, gostuju na albumu, ali istodobno rišu i konture umjetničkog svjetonazora kojim kroči ovaj neponovljivi autor.