Godinama smo voajerski promatrali kako se Aidan Moffat i Malcom Middleton bespomoćno ali i zadovoljno koprcaju u kalu alkohola, propalih veza i tjelesnih tekućina. Kolosalna i neponovljiva «Philophobia» koju je ovaj škotski dvojac iscijedio na rubu mamurluka i nakon nekoliko godina bez problema izaziva trnce, kiseli osmijeh i gutanje knedli. No, vremenom je njihova spora i opora pjesma gubila na uvjerljivosti, a paradoksalno je da su se najbolnije okliznuli upravo onda kada su se odmaknuli od svojih glazbenih matrica (prošli album «Monday At The Hug & Pint»). Ipak, «The Last Romance» je znak kako je prevrat kojeg su momci izvršili nad sobom prošao uspješno. Vremena kada je njihova glazba počivala na tišini, ritam mašini, skromnoj plinkavoj gitari te Aidanovom dahu i mumljanju nisu zaboravljena, no klavirske i gudačke orkestracije su sve prisutnije i bogatije, a ritmika/dinamika sve raznovrsnija. Sa brojem BPM-a je prema gore otišao i indeks optimizma, a momci su se izvukli iz slijepe ulice delirium tremensa. Primjer preobrazbe banda je himničnost odjavne «There Is No Ending» koju su mogli potpisati Billy Bragg ili Belle & Sebastian, a čiju je protočnost teško dovesti u korelaciju sa statičnošću i mrmljavom naracijom sa starih izdanja banda. Preporođeni Arab Strap su pronašli crtu na kojoj nježnost i udobni gitaristički pasaži stoje u istom stroju sa karnalnošću i suhom pjesmom koja počiva na goloj atmosferi. «Come Round And Love Me» ili «Dream Sequence» tako su fine premosnice između kovitlaca bunila i izgužvanih plahti sa gustog i zatrovanog «The Red Thread», te prozračene prostorije u kojoj momci očito namjeravaju boraviti sve više vremena. Iako na površini nema ničega što sam band nije ponudio već otprije, ovaj je album za Aidana i Malcolma prava mala revolucija. Dosljedni svojoj viziji i sa novom dozom inspiracije, Arab Strap su ponovo u igri i prvoj ligi. Ukoliko ste već zaboravili na ovaj band, ovo je idealna prigoda da im se ponovo obratite.