Ime koje su si nadjenuli Australci iz predgrađa Melbournea nema puno veze s osobitostima arhitektonskih rješenja u glavnom gradu Finske (ako ima, povlačim ono što sada slijedi), već cilja na začudnost, onakvu kakva im kani biti i glazba sama. Time su AIH postali članovima imaginarnoga kluba bandova kojima ime zna biti zanimljivije od onoga što su stvorili (poput I Love You But I've Chosen Darkness, I Can Make A Mess Like Nobody Business, The Snake The Cross Crown i sl.), no to ne znači da im ploču treba posve prekrižiti. «Finger Crossed» im je prvi album, u domovini objelodanjen 2002. godine, no svoje je američko izdanje, ali i svjetsku promociju, doživio preko reizdanja poznate labele Bar/None. AIH su band sa sedam-osam svirača i premda im je postavka zvuka u osnovi organska (truba, klarinet i štošta drugo), otisci stopala koje za sobom ostavljaju digitalni su (muziciraju na podlozi od tanke elektronike). Osnovni problem AIH je taj što se, u pokušaju da uteknu svakodnevnoj rutini pop-glazbe, znaju zaplesti u čistu intelektualnu igru (kao da pri stvaranju pjesama doista iza leđa drže prekrižene prste). Npr. «Imaginary Ordinary», « The Owl Go», «Vanishing» i «Souvenirs» na koncu su pjesme koje pate od viška motiva i manjka dramaturgije. Dojam je da AIH mogu bolje. (P.S. Sličnih su dometa i albumi «William Of Orange» i «Cathedral», američkih skupina Carribean odnosno Castanets. Folk-pop sa daškom eksperimenta.)