150. MOGWAI / Mogwai Young Team (Chemikal Underground, 1997.)
Mogwai su paraziti. Iza svog njihovog postmodernizma krije se jednostavna istina i tajna njihovog uspjeha: 1991. je glazbeni tisak bio previše zauzet sa Nirvanom i potjerom za novim engleskim bandom trenutka da bi primjetio tamo neki Slint i njihov «Spiderland». Kad već to nisu mogli učiniti Slint, Mogwai su svijetu fino prodali mekano melankolično plinkanje te vježbe u dinamici i spuštanju/dizanju tenzije. Na ovom albumu je taj instrumentalni sudar piana i fortea ipak zvučao svježe, a uz prepuštanje «Tracy» ili završnu prog rock gromadu «Mogwai Fear Satan» sve im se opraštalo. Neka ih.
149. GRANDADDY / Under The Western Freeway (Big Cat, 1997.)
Preferiram prvijenac skupine Grandaddy svemu što su kasnije stvorili. Za "Under The Western Freeway" vrijedi slijedeće: 1. pametna post-adolescentska glazba, 2. rock je pop, i obrnuto. Miljenici Marka Linkousa i Howe Gelba daleke su 1997. godine "preskočili razred", pokazavši se izuzetno nadarenima za suptilno razbacane pop-simfonije, odsvirane čvrsto i sa zanosom koji priliči rock bandu. Otprilike, kao da se Neil Young u svojim uobičajenim napadima radoholije odlučio za remastering "Zume" i umjesto Ludog Konja angažirao Pavement ili, pak, Sparklehorse.
148. JOE HENRY / Kindness Of The World (Mammoth, 1993.)
Prije nego li je postao jednim od najvećih ovovjekih mahera rock and jazz fuzije, Madonnin šogor Joe Henry bio je jednim od najjačih autora country-rocka tijekom devedesetih. Ako je americana «zbroj malih sudbina u slikovitim gradićima Amerike», onda su Henryjeve ploče poput «Short Man's Room» i, naročito, «Kindness Of The World» prava americana. No, koliko god ona bila lokalno egzotična, toliko je i univerzalno primjenjiva. To, pak, svjedoči u prilog mojoj tezi kako je Henry uistinu veliki autor. Pokraj toga, on je pjevač toploga glasa na potezu finih, niskih registara. O tome kako ga suvereno prate The Jayhawks, valjda ne moram ništa govoriti.
147. GOLDEN SMOG / Weird Tales (Rykodisc, 1999.)
Smogovci su ljudi iz skupina Wilco, The Jayhawks, Honeydogs, Run Westy Run i Soul Asylum i nastali su u sjećanje na srodne ad–hoc družine koje su krstarile američkim jugom tijekom sedamdesetih godina (poput Highwaymen). I pristup im je u početku bio takav. Na prvijencu "Down By The Old Mainstream" carevala je opuštena i duhovita izvedba poznatih fraza iz povijesti rocka, kojom su ovi dokazani glazbenici branili svoje pravo na malo zabave, pravo na čistu i neopterećenu melodiju. Na albumu "Weird Tales", dva su najuglednija člana grupe Golden Smog - Jeff Tweedy i Gary Louris - pomalo neočekivano prizvala tugaljivo ozračje albuma "Being There" Wilca i "Sound Of Lies" The Jayhawksa. Dostatan razlog za preporuku.
146. LYNC / These Are Not Fall Colors (K, 1994.)
U vrijeme kada su Sunny Day Real Estate i Jawbreaker zbunili i pridobili gomilu utučene djece u svoj kamp, na gotovo istoj "emo" razini, no sa manje publiciteta djelovali su i Lync (a na starom kontinetu bogme i njemački Blumfeld). Ovaj skromni band je efikasno peckao sve nerve pod kožom uz pomoć isprepletenih melodija i stvaranja ugođaja neodređenosti. Pokušali su nas prevariti naslovom albuma, ali nisu uspjeli. Naime, ovo itekako jesu boje jeseni. Sivo, jarko crveno, tamnožuto.
145. THIN WHITE ROPE / The Ruby Sea (Frontier, 1991.)
"The Ruby Sea" je egzorcizam pustinje i asfalta. ""Izgleda da sam bio više klaun nego prijatelj", gorko tumači Guy Kyser u završnoj minijaturi "The Clown Song" koja odzvanja dugo nakon što se ugase/upale svjetla. Najraznovrsnija, no i najfokusiranija ponuda ovog banda kojem gomila lijepih albuma nije pomogla da svoj status digne dalje od nesretnih nivoa "opskurnog" i "kulta". Ako se ne izgubite već uz prvi refren uvodne "The Ruby Sea", ne brinite. Predat ćete se već na sljedećoj "Tina & Glen".
144. MARK LANEGAN / I'll Take Care Of You (Sub Pop, 1999.)
11 tuđih pjesama u tridesetak minuta prepoznatljivog Laneganovog "dugokosog" bluesa i folka otkrivaju jedno duboko sondirano slušateljsko iskustvo korijenske glazbe. Točnije, činjenicu kako iskrena posveta uzorima u r'n'r-u zna biti uvjerljivijom od skrpanih originala. Album otvara "Carry Home" pokojnog Jeffrey Lee Piercea (Gun Club), a završava "Boogie Boogie" Tima Rosea. Između njih, svoj narkoleptični san snivaju pjesme Tima Hardina, Freda Neila, Bucka Owensa i dr. Sjajna produkcija Martina Feveyeara dala im je patinu prošlih vremena, a mračni, trošni glas narkomana i alkoholičara Lanegana udahnuo im je dah bezvremenosti. Ukupno: mračni klasik dostojan usporedbe s velikim meštrijama interpretacije, poput "Songs Of A Stranger" Cassell Webb ili "Trinity Session" Cowboy Junkiesa.
143. FOUNTAINS OF WAYNE / s-t (Atlantic, 1996.)
Djeco, mladeži... odrasli... Evo sastava idealnog za radijski eter i televizijske matineje. Uz They Might Be Giants, FOW (točnije, još jedan dvojac – Adam Schlesinger i Chris Collingwood) su vjerojatno savršeni band za dovesti valjani, inteligentni pop u svaki dom, svako selo i zaselak. Nadahnuti power-popom i repovima «britanske invazije», koji se i danas vuku američkim tlom, FOW su svojim prvijencem razgalili srca čak i okorjelim underground-indie-alter protuhama. Bilo da pop glazbi prilaze s one vedrije («Radiation Vibe», «Survival Car») ili one sjetnije strane («Leave The Biker«, «She's Got A Problem») pjesme dvojca Fountains Of Wayne jednostavno su gromobran za negativne osjećaje. Dakle, ovako ja zamišljam prvake Billboarda i goste Tops Of The Popsa.
142. MY DAD IS DEAD / Everyone Wants The Honey But Not The Sting (Emperor Jones, 1997.)
"Umoran sam od pjevanja pjesama o prekidima i kunem se da je ovo posljednja", reče Mark Edwards nakon što je proživio mučan razvod od supruge. Ironija koja mu je služila kao gorivo gotovo 10 godina odjednom je ustupila mjesto gorčini i gotovo autističkoj izgubljenosti. No, niti to nije bilo dovoljno. Edwards je dodatno odvrnuo gitare, osigurao svoju tugu od napada patetike i sklepao sjajne pop komade. Tek tada je sve štimalo. Na kraju je ispalo kako smo bezgrešan Edwardsov album dobili tek kada je život umiješao svoje podmukle prste. Bol potiče kreativnost, zar ne?
141. THE CLEAN / Unknown Country (Flying Nun, 1996.)
"Unknown Country" je bio tek treći pravi album novozelandskih ljubimaca u 15-godišnjoj karijeri. Iako je "Vehicle" s kojim su poželjeli dobrodošlicu desetljeću imao melodija od kojih je zastajao dah, upravo je ovaj album vjeran portret banda ("Compilation" stavljamo izvan konkurencije). Ovom bandu šarm daju upravo razbacanost i vrludanje od minijatura do kompaktnih pop komada, a toga ovdje ima pregršt. Gospodinu Scottu i braći Kilgouru savršeno pristaju i preludij, odnosno oda suncu "Wipe Me I'm Lucky" i hitovi tipa "Twist Top". Ma, k vragu, budimo iskreni: njima pristaje sve što naprave.
140. THE HALOBENDERS/ Don't Tell Me Now (K, 1996.)
Suradnja Doug Martscha iz Built To Spill i Calvina Johnsona sjajan je primjer učinka efekta sinergije. Naime, i Doug i Calvin prkosno čuvaju svaki svoje melodije, što zapravo znači da i u najjednostavnijoj pjesmi grupe na raspolaganju imate barem tri dionice: Dougovu, Calvinovu i njihovu zajedničku, koju dobijete kao "dodatnu vrijednost". Osim nedostižne vokalne međuigre i vitalnog indie popa, atmosfera pozitivnosti i razdraganosti dižu i band i vas još više. Do samih oblaka gdje će kraj vas proletjeti jahač magičnog tepiha.
139. SHELLAC / At Action Park (Touch & Go, 1994.)
Promatranje potenciometra za producentskim pultom ipak nije toliko zanimljivo kao pipanje žica pod jagodicama. Albini je ponovo zakopčao remen gitare oko struka te sa ubitačnom ritam sekcijom Trainer-Weston krenuo dalje. Nakon sjajnih uvodnih singlica iz 1993. stigao je i pravi test u formatu albuma. Tenzičan, glasan i artikuliran punk rock u kojem je svaki instrument imao svoje pravo glasa je u galopu pretrčao kroz nešto manje od 40 minuta. Kao što se i očekivalo, tekstura, obujam i glasnoća i dalje su bili dovoljni za trijumf.
138. KING KONG / Funny Farm (Drag City, 1993.)
Dobrodošli na smiješnu farmu Ethana Bucklera koji je vjerojatno izgubio glavu još uz prvi album B-52's. Tornado dolazi nad Kentucky, a bijeli konji trče livadom dok sviraju pop, go-go i funk. Čega još ima ovdje? Pa... taksist se jednog kišnog dana izgubio u prljavom gradu. Ethan se nasukao na pusti otok ali je srećom spašen. Zlatna ribica je u zdjeli a oko nje kruži zla mačka. Želite čuti kako skaču ribe a kako izgleda kada ste zaglavljeni u pustinji Nevade i uz to se dobro zabaviti? Na dobrom ste mjestu.
137. OBOJENI PROGRAM / Ovaj zid stoji krivo (Tom Tom Music, 1991.)
Uporni prizivatelji tog mitskog civilnog društva, Kebra i ekipa te nesretne 1991. nisu u apatiji promatrali brojanje mrtvih i osluškivanje detonacija, no ipak je podizanje glasa kroz "Nebo, nebo plavo je" uz bijeg od regrutacije bilo najviše što su mogli učiniti. Simbolično je da sam do ovog albuma prvi put došao preko kazete iz ruku mog pokojnog prijatelja, vukovarskog prognanika, a koji je pak tu kazetu nabavio nekim kanalima iz Sarajeva. Slušanje stiha "Moć muzike ima sve, to me sada raduje!" nije bila baš neka utjeha uz promatranje apokalipse na horizontu, no moglo je pružati neku čudnu i utopijsku nadu. Krenimo u pravcu Ra. Dado, počivaj u miru.
136. POISON IDEA / Feel The Darkness (American Leather, 1990.)
Hardcore punk ima mnogo lica. Jedno od njih je i krv koja se slijeva po iskeženom licu i golom salastom trupu Jerryja A iz Poison Idea. Želite ulični kredibilitet? Ovdje je, samo njegovu težinu vjerojatno nećete moći pridržati. Ovdje se ne priča o slomljenim srcima već o borbi za golu egzistenciju. Jerry A ne može usporiti jer ima sastanak s vragom. Gigantski riffovi, alkohol i vratolomna brzina te energija koja suklja iz zvučnika. Osjeti mrak. Stih za pamćenje:"I never sang a love song, I never owned a car. I never met a machine that could drive me this far.". Pazite da uz ovo ne polomite prozore i namještaj.
135. JOHNNY DOWD / Wrong Side Of Memphis (Munich, 1997.)
"Scariest Ride Of The Year In This Homemade Work Of Genius" zabilježio je oduševljeni recenzent Billboarda u panegiriku prvijencu Johnnyja Dowda. "Wrong Side Of Memphis" pojavio se niotkuda (možda iz predvorja pakla). Dowdu je 1997. pedesetak godina i doista ga ništa osim čistog, nepomućenog stvaralačkog impulsa nije moglo nagnati da snimi ploču ovakvog nepopularnog i teško slušljivog sadržaja. Ondje gdje Tom Waits romantizira polusvijet, on šalje brze, telegrafske izvještaje s terena koji se katkada doimlju poput najcrnjih policijskih faksimila s prizorišta zločina. U prilog autentičnosti ide i prljava, "uradi sam" produkcija. Malo je albuma u novijoj rock povijesti koji na ovakav način ostavljaju gorki talog proživljenog. Zastrašujuće i zadivljujuće, istovremeno. Dowd i danas radi sjajne ploče. Da, i vlasnik je kamionske kompanije.
134. UNWOUND / New Plastic Ideas (Kill Rock Stars, 1994.)
Kurt Cobain je nosio prišivku Flipper, majice sa SST logom «Corporate rock still sucks» i razbijao gitare na stageu, no kladim se kako su se članovi upravnog odbora tvrtke Geffen smiješili i govorili: »Vidi ga kako je sladak kad se ljuti!», upravo onako kako bi komentirali tvrdoglavost predškolskog djeteta. No, zato je egzistencijalni angst i art punk agitprop Unwound, Nirvaninih susjeda i prijatelja, ipak bio nešto drugo. Band koji je počeo pod snažnim utjecajem Sonic Youth i Rites Of Spring vrlo brzo je našao svoju stazu. Na ovom albumu Unwound su sa blagim zadahom gotike zvučali prodorno i nimalo umiljato. “Don't want to die so soon, don't really think I will.”
133. RADIOHEAD / OK Computer (Capitol, 1997.)
Ploča kojom su Radiohead doista pogodili. Sve ostalo što su ponudili prije i poslije hvatanje je vlastitog repa . Od svih njihovih izdanja, «OK Computer» je jedini u sebi zadržao prirodnost koja pali tolikim žarom da je spalila sve tragove stvaralačkog procesa. Ploča je to kojom caruje i njezino veličanstvo gitara. «Airbag», «Paranoid Android», «Karma Plice», «Lucky» pjesme su snažne, čulne i prizivajuće. «Prepune skrivenih strujanja», rekla bi Tess Gallagher. U mnogim izborima – ploča desetljeća. U našem – vrlo dobra, eksplozivna ploča banda koji je njome rekao što je imao.
132. THE NEW BOMB TURKS/ Destroy-oh-boy! (Crypt, 1993.)
Prvi album veseljaka iz Columbusa praktički je revitalizirao prljavi garage rock. Tamo gdje su tipovi u kožnjacima kojima su krajnji domet bile rutinske obrade Stoogesa i starih Rolling Stonesa već dosadili i bogu i vragu, NBT su jednostavno ubacili u petu brzinu, odbacili kargo rockerskog patosa i ozbiljnosti te najvažnije: vratili rocku zabavu. Sa usput pokupljenim utjecajem hardcorea i spremnicima nafilanih energijom, NBT su s lakoćom napravili album čiji je eho odjekivao još godinama. Sjetite se samo kako je u vama odjeknula uvodna "Born Toulouse-Lautrec" kada ste je prvi put čuli. Guitar Wolf, Gaunt, Monomen i cijele horde znanih i neznanih junaka duguju mnogo toga ovoj ploči.
131. SWANS / Soundtracks For The Blind (Atavistic/Young God, 1996.)
Swans su bili band koji je u karijeri prošao gotovo cijelom mapom suvremene glazbe, a meštar Michael Gira je nakon 15 godina putovanja primjereno raspustio ekipu u velikom stilu. Posljednji zapis banda je masivan paket sastavljen od dva CD-a i završni je čin yin-yang magije Jarboe-Gira. Tu su zaljepljene live snimke, studijske manipulacije, vrpce, grandiozne 15-minutne epopeje (npr. veličanstvene «Helpless Child» i «The Sound») i uljudno izobličene verzije starih pjesama banda. Labudovi su mrtvi, zbogom Labudovi. Živjeli Labudovi. Zauvijek.
130. RACHEL'S / Handwriting (Quarterstick, 1995.)
Chicago-Louisville kombo pod ravnanjem Rachel Grimes i Jason Noblea očito je smatrao da rock treba izvaditi iz učmalosti, pa makar to značilo da ga zapravo treba u potpunosti napustiti. Uz gudače, klavir i trake kao nositelje zvuka, Rachel's su tako uskladili jazz easy listening, Belu Bartoka, Schumanna i cut-up metodu snimanja zvukova iz okoline. Svoja poetska stremljenja ostavili su pak za pakiranje CD-a stvorivši tako komornu glazbu da, kako se to kaže, govori za sebe. Ovdje je ta fraza više od čistog klišeja. Divan album drame i smirenja.
129. EMMYLOU HARRIS / Wreckin' Ball (Elektra, 1995.)
Ovo je, ako se ne varam, početak suradnje Emmylou s Danielom Lanoisom, ali i početak njezina najplodnijeg razdoblja u karijeri. «Wreckin'Ball» je maestralno djelo interpretacije! Zašto? Evo nekoliko razloga koji mi trenutačno padaju na pamet: 1. izbor pjesama je sjajan – od Neila Younga (naslovna) i Dylana («Every Grain Of Sand»), do Earlea(Goodbye»), Lucinde («Sweet Old World) i Gillian Welch («Orphan Girl), 2. produkcija Daniela «daj mi još perkusija» Lanoisa savršeno je ugođena, 3. o glasu Emmylou Harris ovom prigodom ne bih puno. Tek – kristalni... anđeoski...
128. ARAB STRAP / Philophobia (Chemikal Undergound, 1998.)
Seks je precijenjen, seks prodaje, seks je tabuiziran, seks ruši tabue... ah, koga briga? Dosta već jednom s tim. Ipak, kada se ovaj škotski dio u izmaglici vječnog pijanstva/mamurluka i na rubu kolapsa dohvatio tjelesnosti, malo tko se nije obrecnuo i promeškoljio. Ovdje nema puno romantičnosti i meke erotike. Kroz škrte zvukove ritam mašina, gitare i mrmljanja na granici razgovjetnosti saznat ćete sve o seksualnom životu prgavog Aidana Moffata i njegovih bivših djevojaka. Pa čak i ono što ne bi voljeli znati. Ogoljela glazba, gola tijela.
127. THE GERALDINE FIBBERS / Lost Somewhere Between The Earth And My Home (Virgin, 1995.)
Rijetko doživljena country-punk pomama! Kada je 1995. eksplodirao "Lost Somewhere…" skupine iz San Pedra, kalkuliralo se po tisku je li Carla Bozulich stanovnica velike hrvatske kolonije nastanjene u kalifornijskom ribarskom i pomorskom središtu. Je li, ili nije, nevažno je. Riječ je o ploči fascinantnog emocionalnog i instrumentalnog intenziteta, kojoj , na koncu, oznaka "cow-punk" teško pokriva polje interesa. Dodamo li joj usporedbu Carle Bozulich s Patti Smith to bi možda i najtočnije opisalo zvukovno-osjećajnu koheziju turobnih pjesama Fibbersa. Rastrzana poliritmija, igra utjecajima, decibelima i, tek povremeno, emocija snažnija od realizacije, to su šture naznake ove ploče koja je čisti obred pročišćenja. TGF imaju gotovo jednako dojmljiv album "Butch".
126. CONVERGE / When Forever Comes Crushing (Equal Vision, 1998.)
Bastro su bili neobuzdani, Today Is The Day su gradili nebodere od decibela, a Slayer su kirurški precizno sjeckali riffove. Converge rade sve navedeno istovremeno uspijevajući u sklop pametno integrirati i snažnu emotivnu komponentu. Onaj tko ovu glazbu nazove kaotičnom treba dobro oprati uši. Naime, ovakvu baražu divljine, ekspresivnosti i buke Converge na okupu i unutar sistema drže upravo sviračkom superiornošću i predanošću. K vragu, zašto termin prog-rock ima tako negativan prizvuk?
125. SUGAR / Copper Blue ( Rykodisc, 1992.)
Premda sam prvotno namjerio staviti na ovom mjestu njihov monstruozni, «istresajući» EP «Beaster», na koncu sam se odlučio za pravi, dugosvirajući album, prvijenac skupine Sugar «Copper Blue». Nakon što je po raspadu Husker Du Bob Mould najprije krenuo solo, iznenada se 1992. predstavio svijetu svojim novim bandom. Sugar su u cijelosti bili gitaristički band, izvrstan band koji bi u hipu prevalio put od disonantne buke od neuhvatljive melodije. Briljirala je ritam sekcija David Barbe - Malcolm Travis, dok je Mould svakom pjesmom lupao packe ambicioznim, mladim gitaristima. Ključn epjesme: «If I Can't Change Your Mind», «A Good Idea». Šteta što su trajali tako kratko. Obožavam ovaj album, obožavam ovaj band.
124. NIRVANA / Nevermind (Geffen, 1991.)
Da je sva mainstream glazba ovako dobra, imali bi manje primjedbi na radio program. Negdje sam pročitao da je najveći domet Nirvane bio taj što je cijeli svijet pjevao tekst «Smells Like Teen Spirit», ne znajući što zapravo znače one fraze tipa «A mosquito, my libido». Možda je nemoguće, no pokušajte zaboraviti sve što znate o ovom bandu, buđenju sentimenta mladih, sociološkom fenomenu itd., i bez te prtljage se zadržite na samom albumu. Tada ćete zuriti u neprimjereno produciranu (gospodine Vig, da li je ono u «Breed» zaista zvuk basa?), ali sjajnu ploču- sintezu ponajboljeg iz cjelokupnog opusa rock tradicije.
123. SMART WENT CRAZY / Con Art (Dischord, 1997.)
Kako je to kada se plahoj indie čeljadi sruši svijet? Naravno, tužno. I zabavno. Ton ovom vrsnom albumu određen je već u uvodnoj «A Brief Conversation Ending In Divorce», čiji se sarkazam može staviti u paralelu sa lucidnošću jednog Vonneguta. Ovo je album britkih i efektnih stihova («Someday she'll thank you, of course. That's what deathbeds are for.») prekrivenih inteligentnim i gotovo raspjevanim popom. Detalji kao što su dionice čela i poneki izlet u minutemenski funk diže album za još poneku prečku na ljestvi.
122. CATPOWER / Moonpix (Matador, 1999.)
Premda joj pseudonim sugerira suprotno, Chan Marshall nije "trknuta" pripadnica "riot-grrrrl" pokreta. Što ne znači da joj ženske samosvijesti i tvrdoglavosti nedostaje. Dapače. No u njezinu su slučaju one pretočene u tvrdoglavi "sad-core" senzibilitet, kojim dominira repeticija jednostavnih instrumentalnih fraza, često odsuće kompozicijskih klimaksa i vokal "na rubu pjevanja" (točnije, kada je Chan u pitanju, on je najbolji kada je na granici šapta). Riječju, ultimativni pandan Smogu ili Oldhamu u svijetu žena s gitarom. Na albumu "Moonpix" prate je australski The Dirty 3 i riječ je o snovitom i meditativnom materijalu, najnježnijem kojega je ikada snimila.
121. NICK CAVE AND THE BEED SEEDS / The Good Son (Mute, 1990.)
Premda je u devedesetima imao barem još dva albuma koja su jednako tako zavrijedila naći se u ovom izboru («Let Love In», «Henry's Dream»), «The Good Son» mi se učinio važnim zbog slijedećega – Cave je pokazao kako može «mirno» i kako može «tiho» (što je,istina, zloupotrijebio koncem devedesetih, s nekoliko melankoličnih indigo-ploča). Ovom je prigodom ponudio pjesme koje su jasne i pregledne, a opet lijepo zadržavaju svoju tajnovitost. The Bad Seeds su se, pak, predstavili kao najbolji «kabaretski» band na svijetu. Album se prepoznaje ponajviše po skladbama koje u imenu čuvaju svetu riječ «song» : «The Ship Song», «Witness Song»...
120. THROWING MUSES / The Real Ramona (4AD, 1991.)
Posljednji album Throwing Muses u staroj postavi (prije nego što je Tanya Donelly krenula sa Belly) je najpristupačnije i najpitikije izdanje banda. U Kristin Hersh su i dalje tinjale vatre koje su zapalili neumorni demoni («My mouth is full of demons, I swear to God!») i ne bih se htio naći unutar oka tornada «Hook In Her Head». Usprkos tome, fin pop komadi kao «Counting Backwards» ili nevjerojatna «Graffiti» su dali naslućivati kako Kristin ipak pobjeđuje. Srećom.
119. UNCLE TUPELO / March 16-20, 1992 (Rockville, 1992.)
Ponajbolji album Uncle Tupelo zvuči kao da na vašoj verandi u kasnoproljetni sumrak Farrar, Heidorn i Tweedy sviraju akustični session. Pogled se pruža prema obližnjem makadamskom putu i polju kukuruza, a i vas i članove banda potresa neka topla letargija. Iako nikada niste bili u rudniku, osjećate bliskost sa rudarima iz obrade tradicionalne «Coalminers». Iako niste lokalni pijanac, fatalizam iz verzije Dylanove «Moonshiner» osjećate kao svoj. No, bolje je da previše ne razmišljate. Radije ustanite i kao dobar domaćin pićem počastite Petera Bucka koji je slučajno prolazio i navratio, te usput odlučio usnimiti dečke koji tako lijepo sviraju.
118. LAURIE ANDERSON / Bright Red (Warner, 1994.)
Umiranje mornara kao metafora AIDS-a. Hipnotička zvonjava digitalne budilice u završnoj «Same Time Tomorrow». Multimedijalna glazba. Približavanje muzejskog elitizma i «narodske» pop forme. Producent, stari lisac Brian Eno se smiješi uz svaki bohemski monolog i graciozni newageovski sintetički klik. Američki novinar koji svjetlost eksplozija niznad Bagdada uspoređuje s američkim Danom nezavisnosti i krijesnicama u ljetnoj noći. "Bright Red" je sve navedeno i naravno, još mnogo više.
Svaka čast, Laurie.
117. DISTORTED PONY / Punishment Room (Bomp, 1992.)
Pomalo opskurni no sjajni Distorted Pony kao da su snimali albume za junake iz «The Demon» ili «Song Of The Silent Snow», velikih knjiga Huberta Selbyja. Svi ti silni junaci imenom Harry svoje paranoje i tmine mogli bi pronaći u frenetičnosti DP. DP niti vide izlaz niti ga pokušavaju tražiti, osim ako pod tim ne podrazumijevate savjet iz dosjetke: »We can smoke pot and listen to Black Sabbath. We can shoot heroin and listen to Black Flag». Glasne perkusije, volumen, pjesme nazvane "Castration Anxiety" i "Plague Bed", crne rupe bijele buke, crteži srednjevjekovne inkvizicije... što vam nije jasno?
116. SIXTEEN HORSEPOWER / Sackloth'N' Ashes (A&M, 1995.)
Denverski 16 Horsepower uzeli su rock i punk kao gornju, a cajun, hillbilly, folk i gospel kao donju granicu svojega stvaralaštva. Redovito negdje između, na tankim šavovima pjesme, David Eugene Edwards i njegov neveseli combo stvaraju tamne, makabrične napjeve, koji podsjećaju na one Caveove, Piercove (Gun Club) ili čak Poeove. No Edwardsove su pjesme tako (s)tvarne, opipljive i "primitivne" da ćete si lako prispodobiti 16 Horsepower na pozornici kakvog vašara cajuna u Louisiani (možda onome iz Hillove "Južnjačke utjehe") ili u prizoru kojega Peckinpahova filma. "Art-country", netko se dosjetio priproste naljepnice za ovaj unikatni zvuk. Veliki band, doista.
115. SHELBY LYNNE / I Am Shelby Lynne (Island, 1999.)
Shelby je iz ugledne južnjačke obitelji podrijetlom iz Alabame i odrasla je pjevajući uz majku i mlađu sestru Allison (Allison Moorer, danas priznatu kantautoricu). U pravom faulknerovskom obratu, njezin je rastrojeni otac ubio suprugu, a potom i sebe. Shelby je potom bukvalno preživljavala pjevajući po rupetinama američkog juga, ne bi li prehranila sebe i sestru. Uz pomoć Williea Nelsona i Georgea Jonesa došla je do ugovora za snimanje i do ove ploče nanizala je pet ploča, mahom nezanimljivog, kompromisnog nashvilleskog "mini-val" country-popa. A onda je posttraumatski sindrom eksplodirao do neslućenih razmjera na albumu "I Am Shelby Lynne", 36-minutnom (manje)country–(više)soul ritualu istjerivanja demona mračne prošlosti. Ritualu kakav ne pamtim od ploča Marvina Gayea ili Dusty Springfield. To je soul za sparno predvečerje, zamračenu sobu, ohlađenu pijaču i razgovor s voljenom osobom o ovom sjebanom svijetu. Plešite uz Pointer Sisters ili Arethu Franklin.
114. THE FALL / Extricate (Resurgent, 1990.)
U novo je desetljeće stari mizantrop Mark E. Smith zakoračio jednim od najmekših, ali i najljepših albuma svoje prebogate karijere. Obožavam album «Extricate» i njegove pjesme zamazane blatom radničkih slumova, osmuđene maglom manchesterskih dokova i potom okupane Smithovim cinizmom. On je kroz pjesme provukao i bolni razvod od svoje američke dragane Brix. Ključna pjesma: «Popcorn Double Feature».
113. BEAT HAPPENING / Dreamy (Sub Pop, 1991.)
Calvin Johnson je već 1991. u pjesmi znakovitog naziva "Revolution Come And Gone" prokomentirao "veliku" eksploziju američkog undergrounda. Što se njega tiče, već je tada sve bilo gotovo. I besmisleno. "Five years ago we were intense. The rest have caught up, the world is a mess". BH su živcirali svakoga tko je na gitari mogao odsvirati suvislu solažu, a oduševili svakoga tko je znao da je "učini sam" glavna ideja punka. Istovremeno nevini i proračunati stihovi o strasti, tamnoj strani erosa i naivnoj ljubavi savršeno su pasali rudimentarnom instrumentariju i toj slatkoj, preslatkoj glazbi.
112. DAMIEN JURADO / Rehearsals For Departure (sub Pop, 1999.)
Ovom je pločom Damien Jurado uradio nešto što se činilo gotovo nemogućim. Točnije, godine 1999. smatralo se kako nakon Elliotta Smitha jednostavno više nema mjesta za kantautore koji su na tako uskom prostoru za manevar u stanju činiti valjda bezbrojne lirske i glazbene piruete. Juradove su pjesme "Honey Baby", "Curbside", "Eyes For Windows" i "Letters And Drawings" sažete, jasne i jednostavne. No njihova sažetost zalog je perfekciji, a njihova jednostavnost svjedoči o dubini. Teleportirani Nick Drake u šume američkog sjeverozapada. Sjajan tip.
111. AFGHAN WHIGS / 1965 (Mute, 1998.)
1965. godine rođen je Greg Dulli, problematični vođa Afghana. Album "1965" labuđi je pjev banda zaslužnog i za bisere poput "Gentlemen" ili "Black Love". Pjesme "Uptown Again", "Sweet Son Of Bitch" ili "John The Baptist", "crne" su do kostiju, a njihovoj bi ritmici (i Dullijevu vokalu, naravno) pozavidjeli brojni nastavljači tradicije Motowna ili Staxa. Ipak, samo Dulli ima petlju ovako nasloviti svoje skladbe. Ludilo i krv miješaju se sa simuliranim uzdasima žestoke ljubavne igre, a gitare pletu najžešći "bijeli" inide-r'n'b između coltraneovskih sinkopa. Crno je bijelo, i obrnuto, kod Whigsa. Kroz kovitlac proturječja oni su ponudili svoj najkomercijalniji i najživčaniji album. Strastveno i odvažno.
110. PEGBOY / Strong Reaction (Quarterstick, 1991.)
Reći zbogom sjajnim Naked Raygun uz ovakve nasljednike nije bilo nimalo teško. Larry Damore je pustio glas ispred čvrstih i stasitih gitara, a melodije su se odmatale kao vrpce. Zanimljivo je kako se u gotovo svakoj pjesmi na albumu spominje neka varijanta rečenice "Sometimes when I'm/you're alone"... hej, zar su veliki dečki odrasli na uličnom punku tako usamljeni? Niti sami Pegboy se kasnije nisu uspjeli približiti svom prvijencu, no nakon "Strong Reaction" to im nitko nije uzeo za zlo.
109. THE PROMISE RING / Very Emergency (Jade Tree, 1999.)
U vrijeme kada su emo cmizdravci i dalje forsirali plinkanje te kao po formuli spominjali srca i neposlana pisma napisana rukom ili pisaćom mašinom, jedni od onih koji su i zakuhali cijelu stvar su s puno žara krenuli prema pjesmaricama majstora pop melodija. TPR su se ugledali u Built To Spill i The Lemonheads, zastali, okrenuli leđa dosadi i učmalosti, dotjerali svoje pjesme i krenuli dalje. Neisforsirano, vitalno i teško ponovljivo.
108. DON CABALLERO / For Respect (Touch & Go, 1993.)
Poveznicu između suptilnosti Slinta, riffova Metallice/Melvinsa i eklektičnog hard rocka jednih Die Kreuzen ipak nije nemoguće naći. Na tragu svojih prethodnika Gore i Breadwinner, DC su pomirili nepomirljivo i svijetu na uvid ponudili tenzične instrumentale, odnosno inicijalne obrasce tzv. math rocka. Njihove ritmičke akrobacije poprilično su utjecale na ono što se skoro počelo nazivati post-rockom, a da su i na ovim prostorima naišli na plodno tlo, pokazuju zagrebački Peach Pit. S obzirom da se sve opet vratilo na dimenziju glazbene virtuoznosti i produkcijske upicanjenosti, mnogi su se upitali za što se narod zapravo borio više do 15 godina, ali valjda je tako trebalo biti. Volju naroda treba poštovati.
107. CRUST / Crusty Love (Trance Syndicate, 1994.)
Lynchovi junaci su u travi nalazili ljudske uši te svjedočili bizarnoj erotici, no ovaj austinski trojac je "duboko u srcu Teksasa" naišao na još opakije stvari i pojave. Vođeni starim načelom otkrivanja zla u svakodnevnom, pakosni Crust su nam predstavili dilere, bolesno posesivne prijatelje, psihotične hermafrodite, seksualne opačine raznih porijekla i uz to nas poučili kako klamidija nije cvijet. Ako vam to nije dovoljno, uzmite ovaj album i kopajte sami. Ili nabavite dalekozor i promatrajte stanove u susjednoj zgradi.
106. RICHARD BUCKNER / Devotion + Doubt (MCA, 1997.)
Kada je čuo album "Glum" Giant Sanda, Richard Buckner, ordinarni kantautor prelijepog glasa, odustao je od središnjeg country-folk puta kojim je kročio na prvijencu "Bloomed". On je svoj sve tamniji pjesnički svijet zaveo katakombama zvuka Divovskog Pijeska. Na albumu "Devotion And Doubt" sve su manje-više odsvirali Burns i Convertino, no atmosferu u studiju podgrijavali su i Howe Gelb, Lloyd Maines i Marc Ribot. Uz album "Since", snimljen u čikaškoj post-rock komuni (kojega bih bez grižnje savjesti također mogao strpati u ovaj izbor), on je kruna Bucknerove karijere.
105. ROKY ERICKSON / All That May Do My Rhyme (Trance Syndicate, 1994.)
Nesretni Rokyjev život u uzništvu vlastitog uma povijesna je rock and roll lekcija koju ostavljam nekome drugome. Suvišno je razglabati o nečemu što bi trebala biti stvar opće r'n'r naobrazbe. Po raspadu 13th Floor Elevatorsa, on je periodično objelodanjivao ploče iz kućne radinosti od kojih su «I Think Of Demons» (1980.) najmračnija, a «All That May Do My Rhyme» najnježnija. Objema je zajednička njegova volja da stane na put svojemu neželjenom, drugom djetinjstvu. «All That...» je ploča koju su «Teksašani snimili u Texasu», navedeno je na njezinu ovitku. A ti Teksašani su – dečki s etikete Trance Syndicate (King Coffey i društvo iz Butthole Surfersa), Willie Nelson (koji mu je ustupio svoj legendarni studio Pedernales), veteranka Lou Ann Barton (koja je s njime otpjevala duet za vječnost – «Starry Eyes»), Charlie Sexton (koji briljira na gitari) i dr. Sve to dostatno govori o Ericksonovu statusu koji ne poznaje generacijske prepreke. Kult s pokrićem, ploča koju smo svi voljeli.
104. GALAXIE 500 / This Is Our Music (Rough Trade, 1990.)
Kada je Dean Wareham pjevao «I wanna melt away», imali ste osjećaj da se njegov glas okružen onim toplim gitarama zaista rastapa i kao melasa cijedi kroz membrane zvučnika. Kada je pak stidljivo rekao «I feel alright when you smile», osjetili ste kako sve gadosti ovog svijeta možete zaboraviti uz običan osmijeh voljene osobe. Male stvari-velike stvari. Labuđi pjev jednog od unikatnijih bandova koji je kročio ovom planetom možda nema naboj remek djela «On Fire», no tko bi uz sparinu i omamljenost «Summertime» stigao razmišljati i analizirati. Može se samo uživati.
103. PATTI SMITH / Gone Again (Arista, 1996.)
Nakon desetak godina mirovanja (čitaj – mirnog obiteljskog života), Patti se vratila na scenu albumom kojim je oplakala smrt supruga Freda Smitha, preminulog godinu dana ranije. «Gone Again» je biser od ploče i na njoj se može naći sve ono što je Patti činilo (i još uvijek je čini) vjerojatno najvećom pjesnikinjom i skladateljicom koju je rock and roll ikada imao. I baš zbog toga teško mi je prihvatiti činjenicu da je «Gone Again» u tolikoj mjeri ignoriran. Sve je tu – njezin epski zanos, gitarističke kaskade Lennyja Kayea i najbolja pjesma godine 1996. – «Summer Cannibals».
102. LOW / Secret Name (Kranky, 1999.)
Ovaj trio iz Dulutha se ne žuri. Mimi, Zak i Alan će najprije pričekati da ugasite svjetlo i zatvorite oči. Hvala. Dok se na prozorima formiraju ledene ruže i sa krovova strše sige, Low će krenuti sa svojom sporom, toplom i ponegdje pomalo zastrašujućom pjesmom. U hladnoći Minnesote nema mjesta za razbacivanje resursima i treba se ponašati racionalno. Naizgled asketska, no zapravo bogata i topla glazba. Šteta što je netko već protraćio naslov: »Pjesme o vjeri i odanosti».
101. MARK EITZEL West (Warner, 1997)
Iako je "San Francisco" značio (privremeni) prestanak druženja sa American Music Club, u Marku Eitzelu je ostalo još puno priča. Srećom, umjesto da ih uz koktel Screwdriver u dva ujutro priča prvom zainteresiranom barmenu, otišao je u studio s namjerom da ih podijeli sa nama. Peter Buck je odsvirao komplementarnu gitaru, a njegovi molovi fino su se nadopunjavali sa Eitzelovom tužaljkama. Poslušajte samo uvjerljivost jazzy zadimljenosti završne "Live Or Die" sa rezigniranim stihovima "No one cares if I live or die". Veliki rad velikog songwritera.