Mnogi rock autori vremenom zakržljaju jer ne nađu, u konačnici, «svoje ljude», ljude kojima se mogu obratiti i onda kada tiraži ploča naglo opadnu, a svjetla pozornice polako počinju gasnuti. Bill Janovitz s time nikada nije imao problema, premda mu karijera nije prolazila bez potresa i padova. On ne samo da je izniknuo iz takvih «svojih ljudi», on je već dvadesetak godina, koliko traje u rock and rollu, kadar iznjedriti njihove nade, tajne i snove. Nije to mala stvar. Pročitao sam negdje na internetu kako su dva fana iz okolice Bostona zapalila kući s odmora u Italiji da bi vidjeli uživo Billa i njegove Crown Victoria jer ih je netko pogrešno obavijestio kako je to njegov oproštajni koncert. Sudeći prema njegovoj posljednjoj ploči «Fireworks On TV!», inače trećoj samostalnoj, on ne namjerava skoro otići iz rock and rolla (premda uživa u obiteljskom životu i očekuje skoru prinovu), Buffalo Tom mu previše ne nedostaju i ima nam još puno toga za ispjevati. Crown Victoria su bubnjar Tom Polce, basist Josh Lattenzi i besprijekorni klavijaturist Phil Aiken. Surađivali su s Janovitzem i prije, no ono što nude pod imenom Crown Victoria ostavlja bez daha! Petnaest skladbi s albuma «Fireworks On TV!» usnimljene su u legendarnom studiju Fort Apache u Cambridgeu, blizu Bostona. Da duhovi slavne bostonske gitarističke prošlosti još uvijek lebde studijem, dokaz su i nove Janovitzeve pjesme od kojih su mnoge uhvatile gromku jeku sa besmrtnih ploča Pixiesa i ranih albuma njegovih Buffalo Tom. Poslušajte samo «Believe», «Revealed» ili «Almost Beating». Melodični pop - drzak, pametan i purgatorijski žestok. No to nije sve. Bill kaže da obožava raditi s novom pratnjom jer uživa oštriti svoj Telecaster na nečemu što je blisko «klasičnom» rocku i, čak, soulu. I zaista, «Florida» i «My Radio» podsjećaju na američke ekskurzije Elvisa Costella. «These Pictures» i «In A Day», pak, imaju čisti bigstarovski intro, a Janovitzeva gitara najprije rominja, potom pljušti i na kraju potapa stihove savršeno «loveći» emocije. Uz to, on pjeva bolje nego ikada. «Mary Kay» je još jedna od onih skladbi kakve je radio Alex Chilton - u kojima je sve dozvoljeno, a opet su milozvučne i prihvatljive. Riječ je o naoko bizarnoj ljubavnoj priči u kojoj je zabranjena ljubav učenika i učiteljice ispričana u prvom licu. A kako je Bill priča, odnosno pjeva, ostavljam vam da provjerite sami. Uostalom, o njegovoj pjesmotvoračkoj vještini svjedoči i činjenica da je nedavno u ediciji «33 1/3» (štiva «fiksirana» rock and rollom, među kojima je i «Meat Is Murder» Joea Pernicea) izašla njegova hvaljena proza «Exile On Main Street», posvećena klasiku Rolling Stonesa. Dakle, nakon dviju sjajnih «rootsy» ploča, nastalih pod utjecajem gelbove tusconske kolonije - «Lonesome Billy» i «Up Here» - Janovitz se vratio vlastitim korijenima jednim od najboljih trenutaka u karijeri! Ploča je objelodanjena još u rujnu prošle godine u Americi, no službenu je europsku distribuciju dobila tek odnedavno.