Stephen McBean, dugokosi Kanađanin, skrletne brade, jedan je od onih freakova koji, pretpostavljam, vide ekspresivna lica skrivena u cvjetnim uzorcima tapeta ili presvlakama fotelja. Nije stoga niti čudno što kvintet Black Mountain zvuči kao da je netko u podrum njegove kuće u Vancouveru silom dovukao Ozzyja Osbournea, Syda Baretta i Holgera Czukaya, te iza njih posložio ritam sekciju Crazy Horsea. Lou Reed vreba na gitari iz prikrajka. Isti taj podrum baza je još jednog kanadskog sastava u usponu, prijateljskih The Pink Mountaintops, s kojim Black Mountain dijele članstvo. Memljivu, ustajalu atmosferu beskonačnih improvizacija, McBean i društvo bilježe na svega osam kanala. Premda daju novi smisao pojmu «eklekticizam», njihove skladbe, začudo, ne pate od naglih «vremenskih» niti «prostornih» skokova. Sve je to bilo dostatno da ih dečki iz Coldplaya već nakon jedne ploče, upravo ove, proglase svojim omiljenim bandom i povedu na američko-kanadsku turneju. Premda su mi se dijelovi «Black Mountain» prilično svidjeli, pomalo sam podozriv prema McBeanu. Morat će se dokazati drugom pločom. (P.S. Takve preporuke sa zadrškom vrijede i za novi, bezimeni album a-kakve-negoli-garažne skupine The Sights iz Detroita, te kompilaciju singlova «Singles Only» punkera The Briefs iz Seattlea.)