Mem je element kulture koji se prenosi oponašanjem. Recimo, gledate televiziju i na njoj je vaš omiljeni glumac; vi naravno upijate svaki njegov pokret, svaku gestu.Te večeri izlazite van i u društvu nesvjesno ponavljate neke njegove tikove; to što pričate pažljivo sluša jedan od vaših sugovornika; kada on bude pričao na istu temu, ponoviti će i tikove koje je 'preuzeo' od vas. Richard Dawkins, autor studije 'Sebični gen' bio je prilično zaintrigiran memom, i pisao je o knjigama posvećenima njemu; no u predgovoru za 'Stroj za mem' Susan Blackmore iznio je usput nekoliko zanimljivih ideja koje su njegove varijacije na temu mema; napisao je npr. da je naš um pun parazita. Religija je jedan od najkrupnijih: ubrizgava nam ga se odgojem u dječjoj dobi kada se nemoguće oduprijeti njenim mrežama i svojim simplificirajućim aparatom odgađa ili posve koči pojavu kritičkog mišljenja- bez kojega nema sazrijevanja. A u zrelosti je, štono reče Shakespeare, baš sve. Ti veliki paraziti anesteziraju, umrtvljuju cerebralni sustav, žive na račun njega: ezoterici su imali zanimljiv termin za ovaj fenomen-elementali. Oni su, naravno, odlazili dalje: smatrali su kako je za labilnije osobe svaki izlazak potencijalno opasan; oni mogu nabasati na ulici na 'oblak' nečijeg lošeg raspoloženja koji se zaplete u zrake njihove aure i tamo nastavi živjeti utječući povratno iznimno nepovoljno po životno raspoloženje nosioca 'elementala'. No pored zamračivača u svijest ulazi i sve ostalo, i tamo se varira. Nije nužan ovaj negativni obrat. U vrhunskoj kulturi odavno je poznato kako se izvorna građa prilagođava sustavu kroz koji ju propuštamo. Beethoven je kroz strukturni obrazac klasične glazbe propustio njemačke narodne pjesme a rezultat je Pastoralna simfonija. Primjera je bezbroj. Što se može dogoditi na najsvakodnevnijoj razini pokazala je belgijska književnica Caroline Lamarche u kratkom romanu 'Dan napuštenog psa', u kojemu je ispisala kako je na identičnu usput viđenu sliku reagiralo šest različitih osoba. Pored autoputa je protrčao izbezumljeni pas, a vidjeli su ga, redom: vozač kamiona, svećenik, žena koja upravo napušta svoga ljubavnika, prodavač voća te majka i kćer. Ryunosuke Akutagawa napisao je 'Rashomon' gdje je nekoliko pripovjedača pričalo kako se odvilo jedno ubojstvo: strog okvir onemogućavao je improvizaciju pa se svejedno zbio živi džumbus: bilo je teško znati što se 'zbilja' dogodilo. Lamarchova je otišla korak dalje, kod nje se ne isljeđuje konkretan događaj, nego sam proces konkretizacije događaja u svijesti. Što se, drugim riječima, dogodi kada nešto uđe na čudesne, tajanstvene neuronske staze i bogaze, i kako se pritom tamo ponaša okruženo biografijom s njenim brojnim račvanjima, problemima i zgodama svakodnevnog življenja. Da je svijest sklona isparavanjima koja se pokreću na najmanji poticaj znate i sami; Milan Kundera pisao je nadahnuto na temu razvijanja i prepletanja izvjesnih motiva i izvjesnih života, gdje je svakom čovjeku jedini orijentir njegov osjećaj za lijepo; lijepo izveden život za većinu je sinonim za smislen život. Caroline Lamarche uzela je konvencionalnu sliku, maltene klišej-izbezumljenog psa koji trči tražeći gazdu-da bi pokazala šest sudbina s rasparanim životnim tkanjem. Sama je svoj roman označila kao stilsku vježbu; doista bi se moglo reći kako se ovdje ne radi o simfoniji za orkestar, nego prije da je u pitanju rasviravanje na klaviru, no to u ovom slučaju ne označava ništa pejorativno: Keith Jarret je u jednom interviewu rekao kako razlikuje osamdeset osam različitih načina pritiskanja tipki. Dajte takvom čovjeku vrlo, vrlo malo nota i on bi mogao biti u stanju njima izraziti cijelu vašu emocionalnu paletu. A u ovo rasviravanje na klaviru Lamarchova ulazi 'bočno': prva životna storija pripada vozaču kamiona opsesivno posvećenoga pisanju pisama novinama i časopisima. Napušteni pas ga je jednostavno asocirao na vlastitu napuštenost; njega su kao klinca napustili roditelji. Sljedeći kadar pripada svećeniku; njegova je priča znatno složenija. U knjižnici samostana upoznaje djevojku Sofiju koja ga fascinira svojom posvećenošću knjigama; stvari koje bi je se posebno dojmile zapisivala je u bilježnicu. Tako svećenik u jednoj od bilježaka pronalazi Kafkin zapis o veslanju čamcem po nekom jezeru, o njegovu upijanju mira i tišine iz okruženja. Iako je Caroline Lamarche sve izvela na desetak stranica svećenikova je priča puna značenja i egzistencijalne gustine. Sofijom su gnostici nazivali žuđenog partnera svjesnog života-mudrost; djevojčini dolasci postali su sakralni, bio je to gotovo pa obred, njena egzistencija kao da je prva prava provala svetoga u svećenikov život; parafrazirajući Lamarchovu mogli bi komotno napisati kako se stvarnost njegova života prije i za njenih posjeta razlikovala kao što se razlikuju papine enciklike i psalmi. Zatim piše o supružnicima koji nastoje živjeti u skladu s životnom jezgrom; suprug je bolovao od raka te nije postojala opasnost da im brak 'padne u sreću'. Lamarchova pišući stvara mikroverbalni prostor, no njen je jezik oslobođen minimalističkih kočnica; prije da je ovdje na djelu neka podvrsta baroka, nekakav oksimoronski mini barok, dakle jezik dovoljno bogat da se u njegovu odsjaju vidi ona spomenuta emocionalna paleta, i to na životnoj točci na kojoj su njeni junaci zaboravili kako ona 'zvuči'. Jedan usput viđeni pas pomaže im da ponovno poslože taj 'tarot' bez kojega nema istinske životne magije. I sad opet mem: bilo bi dobro kada bi naši pisci čitali ovakve romane.