Od svih književnih žanrova sa stvarnošću je, vjerojatno, najbolje povezan krimić, gdje je junak, tipično, u ime nekog ideala-pa makar se radilo o pukom ispunjavanju norme za honorar-u žestokom sukobu s realnošću! Radi se o žilavu žanru koji uspješno preživljava sve krize umjetnosti kojoj pripada, možda upravo stoga što nije opterećen mesijanskim poslanjem pisane riječi ili evolucijskim razvojem forme u kojoj se izražava. Iako vlastiti oblik stalno nadopunjuje, i izgleda posve drugačije no prije sto godina: izvorno se razvio iz enigmatsko/paradoksalnih priča Edgara Allana Poea, jakog intelektualnog predznaka, da bi početkom dvadesetog stoljeća otpočeo mutacijama u smjeru socijalnokritičke literature, herojske literature a la Marlowe, znanstveno- fantastične poput romana Ruperta Morgana ili detektivsko-pogađačke kao što su bili romani Agathe Christie. Lista je zapravo beskrajna, a žanr neobično prijemčiv i privlačan, čak i tzv. elitističkim autorima. Vjerojatno najpoznatiji 'krimić' napisan zadnjih desetljeća razvikano je 'Ime ruže' Umberta Eca, za koje se može čuti kako se radi o 'pukom' Conanu Doyleu plus dva eseja. Brookmyre je škotski autor, rođen 1968. godine, pasionirani ljubitelj Terry Gilliama i Carla Hiaasena, s kojima dijeli sklonost grotesknom i bizarnom, iza njega je pisanje filmske kritike i uređivanje novina, a posljednjih godina živi upravo od pisanja krimića. Radi se o vrlo uglednom otočkom autoru, čiji romani obiluju humorom koji izvire iz nekonvencionalno postavljenih situacija. U 'Prilično gadnom jutru' ima ih koliko hoćete, od fekalija koje su kod njega velike kao vekne kruha, do starica što svladavaju dvometraške ubojice sipajući im sredstvo za umirenje u piće. Brookmyre onaj socijalni dio uloge krimića ima kroz priču o korporacijskoj korupciji u zdravstvenom sustavu, roman je postavljen kroz nekoliko perspektiva s brzom izmjenom kadra, gotovo filmske gipkosti, i, što je također osobina jedino još ovog književnog žanra kojemu je riječ kriminal već u imenu-ovdje, napokon, pobjeđuje pravda.