Njujorčanu Eefu Barzelayu i njegovom combu posrećilo se prije tri-četiri godine sa soundtrackom za američku televizijsku uspješnicu, serijal "Ed" . Zaradom od skladbe "Moment In The Sun" platili su razvikanog producenta Joea Chiccarellija (Beck, Elton John) koji im je potom prilično zla nanio na albumu «Soft Spot» (2003.). Barzelay je prije toga pobrao simpatije albumima «Your Favourite Music» i «The Ghost Of Fashion», nametnuvši se kao jedan od zanimljivijih živućih pop pjesnika. Iz nekoga je nedokučivog razloga Eef autor s kojim je tako lako postići onu bezuvjetnu, prirodnu intimnost, premda su mu pjesme zaogrnute tankom koprenom cinizma (i tu je sličan Kurtu Wagneru ili Joshu Rouseu). I na novoj ploči on s odstojanja , ali s dobroćudnom znatiželjom, bilježi slatku ekscentričnost velegradskog života, a opori, cinični komentari čin su uzemljenja, čak i kada je riječ o skladbama nadahnutima majčinom smrću («God Answers Back», «Fill Me With Your Light»). Na žalost, novi problemi za Barzelaya počeli su odlaskom u studio, gdje je valjalo «ozvučiti» pjesme, jer Clem Snide nastavljaju s krivuljom pada koja je otpočela na albumu «Soft Spot». No dok je taj album, i uz sve zamjerke koje upućujem «kič-majstoru» Chiccarelliju, okončao u profinjenom alt-country/popu, «End Of Love» je najmanje poticajno izdanje skupine do sada. Zamor materijala. (P.S. Na oštroj granici dosade i velikih ambicija album je «Again The Distance», izvjesnih Cheating Kay. Dopadljivi su zato Unbunny s albumom «Snow Tires». Kopilad Buffalo Springfielda.)