Zvukovi cviljenja, domaćih životinja, škrišpanje, piljenje, krčanje i šuškanje su i dalje pozadina za dva nježna ženska glasa, od kojih je jedan na tragu Stine Nordenstam, Bjork, Lise Germano, itd.(znate te slatke helijske glasiće!), a drugi pripada djevojci koja je imala šansu postati sopranistica u pariškoj operi. Pjesme su kratke i slatke, ponekad podsjećaju na božićne pjesme, ponekad na uspavanke. Možda bi se čak moglo reći da su ženska verzija Toma Waitsa na početku 21. stoljeća, samo nisu promukle? Na albumu gostuju Antony, u prikladnoj pjesmici «Beautiful boys», Devendra Banhart, i još neki nepoznatiji ljudi. To im je drugi album za poznatu underground (nadam se da ovo nije bio oksimoron) izdavačku kuću Touch & go, a sve skupa već treći (prvi album je neki hip-hop, nikad ne bih rekla da je to žanr u kojem su se prvom okušale, sigurno zvuči zanimljivo, kao što bi zvučao i album koji otkačene sestre Blanca i Sierra Cassidy žele snimiti s RZA-om (luđakinje, super ideja!)). Aranžmani, jasno je iz prve rečenice, nisi zahtjevni, za tekstove nije uvijek lako reći o čemu su, ali vam se ova muzika, na prvi pogled čudna, nekako uvuče pod kožu, pa ako tražite nešto da neutralizirate «Moju štiklu», možda da probate s Cocorosie?