Na svojemu posljednjem albumu «The Runners Four», Deerhoof iz San Francisca ispjevali su neke od najljepših trenutaka tišine koje sam čuo tijekom prošle godine. Premda na nezavisnoj rock sceni tavore već čitavo desetljeće, tek su, evo, osmom pločom zagolicali pozornost šire rock javnosti. Pitchfork ju je uvrstio u izbor najboljih pedeset ovogodišnjih izdanja, dok su Deerhoof danas omiljeni sastav momaka iz Wilca, kojima su otvarali koncerte na njihovoj američkoj turneji. Nekoć eksperimentatori bukom na tragu Sonic Youth i Boredoms, Deerhoof su u međuvremenu prigrlili ideju da «glasnoća» nije nužnost, nego je prepreka komunikaciji i intimnosti (poput , npr. skupine Blonde Redhead). Zato «The Runners Four» protječe u stalnom očekivanju eksplozije, a pjesme zavjerenički blijede u šapatu («Chatterboxes», «Odyssey», «Twin Killers»...). Deerhoof rade glazbu odjeka. Ona je slojevita, ali nije generična, ona je intelektualno superiorna, ali je osjećajno vrela. U njoj humanost i tajnovitost žive svoj skladni suživot. A kada svojim prelijepo-bizarnim glasom sićušna pjevačica Satomi zapjeva «Don't Forget Me Yesterday/ Cause Today's No Place To Stay» u vrhuncu albuma, briljantnoj «Wrong Time Capsule», Deerhoof silovito stegnu svoje uspomene i zapute se ka nekom dalekom, bezimenom mjestu, da ih proguta.