Da u lijenosti ima spiritualnosti, i to ne malo, dokaz više novi je Devendra Banhart, koji se na 'Cripple Crow' maknuo iz pustinje i škripe prošlih albuma te smjestio na-plažu! Ponovno zvuči kao da nargilu ne vadi iz usta, što čak i podiže na viši stupanj, praveći pjesme takvog emocionalnog intenziteta da je u njima omamljenost kao posljedica uzimanja opijata davno prevaziđena stvar. Ovdje se radi o životnom projektu, pijanstvu mistika, a ne pijanca. Svi koji ste ga slušali ranije sjetit ćete se da Devendra zvuči kao da je ispao iz ormara krcatoga zaboravljenim klasicima iz šezdesetih. Trebate čuti sitar u 'Lazzy Butterfly' i transportacija u slavno desetljeće postane nešto što se podrazumijeva samo po sebi, osim ako, poput mene, ne zapnete ušima za vrata u vremeplovu. Petnaest je godina živio s majkom u Venezueli, a latino štih pirka albumom kao vjetrić nekom zgođušnom plažicom. Čovjek pjeva kao mačak koji se tjera, a sve vam zvuči kao čista magija proizvođena od zaluđenog mistika kojeg je opaučio život, pa mu sad pravi najnekulerskije posvete koje trenutačno na glazbenoj sceni možete čuti. Što mu za cijeli taj spektakl strasti dostaje najčešće samo gitara, što je produkcijski minoran, nesklon velikim riječima i zahvatima, samo pojačava ionako impresivan dojam. U svakom slučaju, a to je čudo, jer se posljednjih godina nakotilo dosta tipusa i curusa spojenih na blast in the past, njegova je glazba autentično uranjanje u rijeku života, u koju se bacio s mosta tradicije na glavu i-izronio. Briljantno!