Koncept na papiru izgleda intrigantno: ekipa metal noisera (članovi Converge, Cast Iron Hike...) odlučila je odložiti disonantnost sa strane i kroz zabavu ponuditi svoju reinterpretaciju garaže i hard rocka 70-tih. No, tamo gdje su bandovi sa Crypt, Empty, Estrus i SFTRI etiketa prije 10-15 godina zajedno s bližom i daljnjom rodbinom (sjeća li se još netko npr. Onyas ili Zeke?) revitalizirali taj «muški rock» ubrizgavanjem doza hardcorea, bluesa i countryja, Doomriders kao djeca novije buke poznate Stooges, Motorhead i AC/DC šablone provlače kroz death metal, pravocrtnost Unsane i sluz Black Flag. Doomriders su se vraški potrudili da sve bude kako spada: od imena banda i albuma, preko omota, tekstova i naziva pjesama («Ride Or Die», «Fuck This Shit») pa do svirke u kojoj sve pršti od riffova, solaža i znoja. Uglavnom, u startu sve u rasponu od namjere do estetike miriši na zabavu u rangu Nine Pound Hammer ili posljednjeg albuma Rye Coalition. Ipak, unatoč propisno glasnom roštanju, dinamici i mišićavosti, iz aviona je vidljivo da momcima bolje ide dekonstrukcija nego bazični/linearni rock. Zvuk je voluminozan i nabijen, no pjesme su sadržajno šuplje, nestabilne i prerazbacane. Stoji kako je «Black Thunder» gromada galame, mase i (pre)zasićene produkcije, ali ako je album «klasičnog rocka» potrebno preslušati nekih 10 puta samo radi inicijalnog upoznavanja i probijanja guste opne zvuka punog akrobacija, onda tu nešto ne štima i tu je osnovni problem s «Black Thunder» (OK, možda je veći problem ipak taj što «Midnight Eye» nepogrešivo zvuči kao Danzig i The Cult). Garažni punk/«zabavni» rock je glazba trenutka i eksplozivnosti, a ne mudrovanja, kompleksnosti, razmetanja i «mrtve mase». Za ovu disciplinu treba vježbati sprint, a ne u teretani uljem mazati nabildane mišiće ruku i samodovoljno se gledati u ogledalo. «Black Thunder» je glasan i tehnički besprijekorno odrađen, ali jednostavno neprimjeren album. Ujedno i n-ti dokaz kako sviranje «najlakše» glazbe nije za svakoga.