Igra na koju Edith Frost referira u naslovu je ljubavna veza, i s obzirom na intonaciju ovog gotovo konceptualnog albuma, ta njena nemarna i lakonska izjava («To je igra») je brutalni sarkazam. Naime, Frostova cijelim albumom iz sebe cijedi razočarenje kao rezultat propasti (svoje vizije) romantične i idilične ljubavi. «It's A Game» je tako veliki prolongirani lament i zbirka čežnji na granici posesivnosti uobličena u stihove tipa «Please keep calling me» i «Tell me what I should say, I don't want it to be over». Kada je «žensko pismo» u pitanju, njeni akvareli tuge su unutar spektra bliži «jesenskom» senzibilitetu i rezignaciji Retsin nego psihotičnosti unutarnjih glasova Kristin Hersh i PJ Harvey, te je sukladno tome ova rođena teksašanka svoj «tihi očaj» primjereno uokvirila poznatim mutnim indie folkom. Edith ima prostran i moćan glas, no uglavnom pjeva sa zadrškom i rijetko ga pusti visoko iznad pjesme kao npr. Neko Case, no zato ta rezerviranost fino funkcionira u cijelom mozaiku sentimenta skrhanog srca. Sama Edith iza sebe ima finu hrpicu izdanja i njen «Calling Over Time» (1997.), usnimljen uz podršku prekaljene ekipe (Grubbs, Murphy, O'Rourke...) je prekrasan album introspekcije i «eteričnosti». «It's A Game» nema tu dubinu i širinu zvuka, no s obzirom kako je u potpunosti podređen seciranju ljubavnog fijaska, ugodna letargija međuigre akustičnog i električnog ovdje je u drugom planu. Zagasito žuto-smeđem folku «A Mirage» ili «Good To Know» treba dati mjesta i nekoliko slušanja. Tada jednostavni stihovi Frostove ne djeluju trivijalno, a postaje i jasnije kako njeni «starinski» folk motivi zapravo često odlaze do ruba apstrakcije. Pristup Frostove u startu sužava auditorij na mali broj onih koji imaju volje i želje ući u njen mikroprostor potištenosti, no neprimjetna ili ne, «It's A Game» je ugodna mala ploča uvjerljivo pogođenog ugođaja.