«Osamnaest mi je dana. I remember...velike crne muhe i blagi ljetni zrak koji nadire kroz zjapeće rupe bolnice. Sa osamnaest dana mogum razlikovati fijuk vjetra i paljbu rata od paljbe T 34. Sa osamnaest dana znam da sam siroče i da me zovu Nike (izgovara se Naike). Sa moje lijeve strane, u istom krevetu, Amir, mlađi jedan dan, spava, a s moje desne strane, Lejla, najmlađa, stara jedva deset dana, vrišti. I oni su siročad, ali oni još to ne znaju. Ja sam najstariji i kunem se u zvijezde koje sijaju iznad urušenog plafona da ću ih uvijek štititi. Kunem se.» Prvi kvadrat stripa prikazuje rupu od granate kroz koju se vidi noćno nebo. Enki Bilal je pod imenom Enes Bilal rođen u Beogradu ali je sa devet godina odselio u Pariz. No sjeća se da je rastao preko puta zida « koji je bio teško ranjen u 2. svj.ratu». U toj je činjenici, tom okruženju rupa i poderotina svoga djetinjstva Bilal locirao svoju izgubljenost za jasnu liniju. Stripom se počinje baviti sredinom 70-tih, kada se u krugovima strip crtača slijedilo program «malog kazališta okrutnosti» («Hara-Kiri» itd.). 1975. godine objavljuje svoj prvi album «Krstarenje zaboravljenih» po scenariju Pierrea Christina. Početničke radove objedinjuje u albumu «Zov sa zvijezda». Slijede «Kameni brod» i «Grad koji ne postoji». Sredinom osamdesetih počinje raditi po vlastitim scenarijima-rezultat je album «Vašar za besmrtnike». «Partija lova» iz 1983. svojom povezanošću i isprepletenošću umjetnosti i politike tj. stvarnosti i fikcije rodila je novi žanr. Koncem osamdesetih snima svoj prvi igrani film «Bunker Palace Hotel», da bi u devedesete ušao radeći scenografije za opere, primjerice za «Romea i Juliju» Sergeja Prokofjeva. Radi na drugom filmu «Tykho Moon», priprema treći, u kojemu miješa digitalne slike sa pravim glumcima. 1998. godine objavljuje prvi dio najavljene trilogije pod nazivom «San monstruma». Drugi dio izašao je prije mjesec dana i zove se «32. prosinac». Sjećanja glavnoga junaka, koji je, tipično sarajevski, dobio ime po marki patika, a koja je ispričana u 18 dana ali unazad, do samoga njegovoga rođenja. Osim njega tu su Amir i Lejla čije se dogodovštine u budućnosti na raznim mjestima planete isprepliću sa zgodama Nikea. Bilal je u jednom razgovoru rekao da je u osnovi njegove poetike film «Stalker» Andreja Tarkovskoga. «San monstruma» doista ima nešto od tog produljenog osjećaja za stvarnost iza stvarnosti-to su jedinke koje su doživjele da ih prerastu tehnologije koje su same izmislile-što je bespovratno pobrkalo perspektivu njegovih likova, odnosno zamelo joj trag- a od komercijalnih ideja vremena u kojemu živimo, moguće je evidentirati neku vrstu «refleksne» ekologije, brige za okus svijeta u kojemu živimo, a koji se kvari, no koja nema ni bezazleni trag politike, nego je to više strah. On se najbolje očituje kroz crtež, koji je boje olova. Poruke nema, ali je nešto evidentno: iako Sarajevo nijednim crtežom nije neposredno evocirano, nego je stvar vođena pričom, melankoličnom, bolnom i beznadnom naracijom, opreza nikada dosta, inače će : «sinovi naših vođa postati vođe naših sinova». A to je, priznat ćete, strašno! Bilal je majstor.