Ernesto Sabato je jedan od rijetkih fizičara koji je prešao među metafizičare. Njegovo je kretanje u dijametralno suprotnom smjeru od povijesnoga. Porijeklom je s ovih prostora; potomak je talijanskih doseljenika koji su potomci albanskih doseljenika. Rođen je 1911. u mjestu Rohas blizu Buenos Airesa, i od gimnazijskih dana bavio se znanošću. Studirao je matematiku i fiziku, a studijske godine osim po rodnoj Argentini proveo i u Parizu te u SAD-u. Bio je mlada nada u svijetu znanosti, no negdje poslije Drugog svjetskog rata Sabato se ostavlja znanosti, 'umjetnoga raja idealnih objekata' i u potpunosti posvećuje književnosti. Isprva piše kritike i eseje, poslije objavljivane u knjigama 'Pojedinac i svemir', 'Ljudi i zupčanici', 'Heterodoksija', 'Drugo lice peronizma', 'Tri pristupa književnosti našeg vremena' i 'Pisac i njegove sablasti'. Objavio je samo tri fikcionalna djela, 'Tunel'(1948), O junacima i grobovima'(1961) i 'Abbadon, anđeo uništenja'(1974). Ova tri romana obično se nazivaju trilogijom, jer u njima na različit način i pod različitim osvjetljenjem Sabato propituje jedne te iste opsesivne egzistencijalne teme, odnos dobra i zla, mogućnosti komunikacije, i složenost svijeta, nasuprot ideji o njegovoj jednostavnosti. 'Tunel' je ulazna kapija u Sabatovo kompleksno djelo, i kada ga počnete čitati isprva ćete možda imati dojam kako krećete u čitalačku avanturu s točke na kojoj se Albert Camus zaustavio u svom 'Strancu'. Nije slučajno da je upravo Camus, uz Grahama Greena i Thomasa Manna, učinio mnogo za plasman 'Tunela' na francuskom pa onda i svjetskom književnom tržištu. Osnovnu je temu Sabato dao već naslovom ovog kratkog romana-koji obaseže nešto preko stotinjak stranica-gdje mu tunel simbolizira egzistencijalnu izoliranost ljudskih bića . Svi mi, kaže Sabato, živimo u tunelu čije zidine povremeno izgledaju providne. Tada nam se događa takozvana komunikacija. Međutim, vremenom se uspostavlja kako svi mi redovito zaboravljamo u tu energiju što nam stiže od drugoga bića uračunati onaj lom do kojeg dolazi zbog postojanja te opne između. Tako da redovito, unatoč dobrim namjerama-koje Sabato isto stavlja pod znak pitanja-promašujemo jedni druge. Kao kad promatrate ribu u vodi; njeno pravo mjesto i mjesto na kojemu vama izgleda da riba jest nisu isto mjesto. Camusov 'Stranac' završava u zatvoru, Sabatov 'Tunel' tamo počinje. Glavni lik i narator slikar je Juan Pablo Castel koji je zatvoren jer je ubio svoju ljubavnicu Mariu. Radi se o klasičnom zločinu iz strasti. A Sabato u startu otkriva karte: njegov se junak zaljubljuje u nepoznatu ženu zbog njena udubljivanja u jednu njegovu sliku na izložbi. Ona se usredotočava na prizor iza prizora, ključno mjesto, po naratorovu mišljenju, tog njegovog rada. Ne oslovljava je odmah, jer se, kako sam kaže, ne usuđuje sve staviti na jednu kartu. Snovita, pomaknuta atmosfera kojom 'Tunel' odiše kao da ima nešto od grozničavosti Dostojevskog ili Poea. Sve što se junaku događa smješteno je u njegovu imaginaciju, čak mu je i pohota introspektivna, seks mu se događa u sferi zamišljanja. Da ne upotrijebim grublju riječ. Potpuno je, unatoč relativno uspješnoj slikarskoj karijeri, neuklopljen u stvarni život i u ženi za koju smatra kako je jedina uočila bit njegova slikarska rada vidi posljednju nadu da će ikada ostvariti komunikaciju s drugim ljudskim bićem. Uspostavlja se da je Maria, koja mu se predstavila djevojačkim prezimenom, udana za slijepca, da održava još barem jednu ljubavnu vezu te je ljubomorom opsjednuti Castel izbode nožem. No unatoč tome što sve ovako nabrojano izgleda krajnje jednostavno i logično, Sabatov stil je nešto, ipak, nesvakidašnje. On piše brzo, piše kao što se puca, i u povišenoj temepraturi zbog koje imate osjećaj da glavni junak u glavi umjesto mozga ima užarenu rernu. Mi zapravo ne znamo što je sve junakov umišljaj a što je zbilja. Emotivno i misaono sve je pomaknuto kao ona riba u bazenu, i sve je možda i na drugom mjestu. Osnovna ideja Sabatova romana omiljeni je motiv metafizičkih engleskih pjesnika; John Donne vjerojatno bi cijelu priču 'Tunela' sažeo u čuvene riječi-svaki je čovjek otok. Sve to zvuči, ovako opisano, kao koma od filozofiranja i koma od poetiziranja, međutim, Sabato piše krajnje jednostavno, ekonomizira riječima, i posve prirodno 'proizvodi' situacije. Njegova proza testira granice u kojima obično živimo i pravi je, vrhunski, uvod u drugi život, u paralelnu svijest kakva može biti umjetnost kada je vješto načinjena. SysPrintov potez objavljivanja 'Tunela' može se samo pozdraviti, a bilo bi više nego fenomenalno kada bi ga u stopu slijedila i dva spomenuta 'nastavka' 'Tunela' kao i djela Sabatova zemljaka Julia Cortazara.