Slijedom glasina o još jednom kultnom sastavu iz Atene američkog juga (a meni je boravišna adresa nekog izvođača naslovljena na Athens u Georgiji uvijek topla preporuka), došao sam i do posljednjeg, bezimenog albuma trojca Five Eight. Ključ za razumijevanje pjesama koje nude Five Eight moguće je naći u sivoj zoni dijagnosticirane manične depresije Mikea Mantionea, autora koji bi time trebao biti dijelom posebnog, «psihijatrijskog odjela» rock'n'roll nesretnika koji su vlastitu duševnu patnju zabilježili kao vrhunski rock and roll. No Mantione nije novi Daniel Johnston ili Roky Erickson. Premda su albumu na AMG-u udijelili čak četiri i pol zvjezdice, «Five Eight» me, u konačnici, prilično razočarao. Koliko god se Mantione pjesnik jest kadar uhvatiti u klinč s demonima koji mu izjedaju dušu, toliko ima poteškoća ozvučiti svoju maničnu depresiju. Pojednostavljeno, problemi pjesama koje dobro izgledaju na papiru - poput «Bad Juices», «Lousy Decision» ili «Don't Give A Damn» - jesu njihovi besprizorni auditivni zapisi. Five Eight uglavnom zvuče poput skromne inačice Roberta Pollarda i Guided By Voices. (P.S. Radije utrošite svoje dragocjeno vrijeme na vrlo dobri novi album amerikaniziranog Engleza Petera Bruntnella «Ghost In A Spitfire» ili, možda, povratnički album Belgijanaca dEUS «Pocket Revolution».)