Head Of Femur su band iz dvorišta Flaming Lipsa. Ponekad imam dojam kako se broj takvih «replikanata» danas rapidno bliži kritičnoj masi retro-novovalovaca, što već poprima oblike zabrinjavajuće epidemije. No, za razliku od npr. Starlight Mints, imaju HOF i pokoju zgodnu ideju, pa ih ne treba odmah otpisati. Uostalom, ugledni spinART im je izdao drugu ploču «Hysterical Stars», a band otvara koncerte Wilca i Rilo Kiley. «Hysterical Stars» je cerebralna šetnja «poljima borovnica», pri kojoj se lako prisjetiti sličnih «zaumnih» pustolovina Beatlesa na LSD-u, potom shizofrenog Briana Wilsona i Van Dyke Parksa, čak Briana Enoa, Lipsa, Wilca, dok u svojim umjerenijim trenucima HOF plijene jednostavnim melodijama naučenim od The Banda, Badfingera, itd.itsl. Uglavnom, zahtjevno je to pop štivo koje katkada fascinira smjelošću tema i sviračkih ekskurza («Elliott Gould Is In California Split»), a potom jednako često zabrinjava zbog hinjene lucidnosti («Sausage Canoe»). Ipak, prije negoli su utonuli u živi pijesak sinkretizma, HOF su stvorili dirljivu posvetu nesretnom thebandovcu - «Song For Richard Manuel» po svemu strši iznad albumske cjeline. HOF su u osnovi trio, koji čine bivši članovi Commander Venus i Bright Eyes, Nebraskani s boravištem u Chicagou. Ovom se pločom, međutim, prošetao cijeli mimohod njihovih prijatelja iz Ugly Casanova, Lullaby for The Working Class i dr. sastava, njih ukupno dvadeset i jedan! U konačnici: ipak je to pop-sinkretizam, a ne pop-sinteza. Uz sav uloženi trud.(P.S. Sličnih su dometa i bezimene ploče američkih indie bandova Wintersleep i Timewellspent.)