U razgovoru za novine koji je s njim vodio Hans-Jürgen Heinrichs Emile Cioran je rekao kako dvije knjige za njega izražavaju Pariz. 'Zapisi Martina Lauridsa Biriggea' R.M. Rilkea i 'Rakova obratnica' Henrya Millera, 'koja prikazuje drugačiji Pariz nego što je onaj Rilkeov, čak njegovu suprotnost, Pariz bordela, prostitutki i makroa, Pariz razvrata. I to je onaj Pariz koji sam ja upoznao...Pariz osamljenih ljudi i prostitutki.' U Pariz je američki pisac Henry Miller stigao pretkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća u društvu svoje fascinantne druge žene June Smith. O njoj je pisala i Anais Nin u meomoarskoj prozi što ju je kod nas objavio 'Profil' ('Henry i June'), a moguće je da ste gledali i istoimeni Kaufmanov film snimljen po toj knjizi. Prelijepu June Smith-za koju je Anais Nin napisala da je pomislila kako je najljepša na svijetu-glumila je Uma Thurman. June je Millera nagovorila da napusti posao-radio je u pošti, kao i Faulkner, Bukowski i gomila drugih američkih pisaca-i posveti se isključivo pisanju. Novac je nabavljala od 'obožavatelja', a mudri Miller u to je vrijeme mislio 'važno je ne čeprkati ispod površine, važno je sve ne doznati'. Živjeli su u New Yorku koji je već tada bio ogroman. Htjeli su se riješiti starih znanaca te jednostavno preselili u drugi dio grada. Tamo i tada Miller je otpočeo 'trenirati pisanje'. Miller je iza sebe u tom trenutku imao ostavljenu ženu s kćerkicom i otkaz na poslu, a pored sebe osobu koja je bila uvjerena kako je on genije. Ova lijepa obožavateljica Strindberga radila je kao plesačica i glumica. 'Ružičasto raspeće', koje započinje 'Sexusom', povijest je njihove ljubavi. Baš ovdje je antologijska scena koja se događa u kuhinji Millerova starog stana: on da June jedan svoj tekst na čitanje i prati promjene na njenu licu, od početne radoznalosti ka oduševljenju i na koncu suzama. I onda otprilike kaže, baš taj sam efekt htio izazvati kod svojih čitatelja, u mašti sam vidio kako se emocije iz ove male kuhinje šire svijetom i kako gorim u čitalačkom plamenu. Bila ta vizija megalomanska ili ne, Miller, poznat prije svega kao pornograf, jedan je od najboljih pisaca koje je Amerika imala. No ne misle svi tako: Salman Rushdie smatra da se radi o autoru samo jedne knjige, 'Rakove obratnice', a nakon toga su uslijedile sve razvodnjenije stvari. Norman Mailer, koji je čak radio antologiju i u nas svojedobno objavljenih tekstova, mislio je da se radi(lo) o najvećem američkom živućem piscu (sedamdesetih godina), odličnom portretisti i, kada je htio (npr u 'Crnom proljeću'), izvanrednom stilisti. 'Ružičato raspeće' Miller je počeo pisati nakon što se iz Francuske a preko Grčke (o čemu je također napisao izvrsni putopis 'Kolos iz Maroussija'), u kojoj je boravio kao gost Lawrencea Durrella, svog velikog i doživotnog prijatelja, vratio u Ameriku. Gdje je bio zabranjen sve do početka šezdesetih. Živio je u Big Suru, koji je s godinama postao mekom mladih pisaca. Presudno je utjecao na beat generaciju i svojim nekonformističkim životnim stilom i svojim pisanjem. Bukowski ga čita u jednoj svojoj knjizi i kaže, kada je dobar, najbolji je, ali kada je loš, onda je to stravično. Međutim tih slabih mjesta u 'Ružičastom raspeću' baš i nema. Kada se god prihvatio opisivanja života kakvog ga je on vidio, Miller je bio sjajni, nebrušeni dijamant. U moru spisateljskih pozera i istih takvih izmistificiranih ljubavnih 'veza stoljeća' ljubav ovog para, ovjekovječena u Millerovim knjigama djeluje svojom krhkošću i uglavnom pobjeđivanim očajem kao zraka sunca u odnosu na zračenje iz solarija. Gotovo seljački neposredan i direktan, ovaj fan Knuta Hamsuna pisao je možda najuzbudljiviju autobiografsku prozu prošlog stoljeća, uspoređivali su ga s Aurelijem Augustinom a sam je obožavao Petra Abelarda, čiju je 'Historiu Calamitatum' obilato citirao po svojim knjigama. Svojedobno je na televiziji (čini mi se 1987. godine) bio dvodijelni intervju s ovim neobičnim čovjekom. Bio je toliko opušten, toliko mudar, iskusan, razložan, da sam pomislio, šteta što nije prelazno. U jednom je trenutku Miller, koji se gadio nasilja i politike, ispalio:'Ja sam pacifista, ali zbog nekih bih stvari išao u rat'. Njegovi romani prošarani su divljenjem prema majstorstvima pisaca koje je volio, i čak je napisao jednu knjigu posvećenu samo knjigama: 'Knjige mog života' prvi je slučaj da je neki veliki pisac prstom pokazao prema ljudima od kojih je učio i tamo se nalaze lucidni Millerovi tekstovi o Blaiseu Cendrarsu, Jeanu Gionou, Rideru Haggardu, Waltu Whitmanu, Fjodoru Dostojevskom i mnogim drugim autorima, da bi na kraju Miller dao i spisak sto knjiga koje su najviše utjecale na njega. Već starom i nepokretnom došli su mu u goste Sartre i Simone de Beauvoir. Simone de Beauvoir poslije je samo rekla: pregazio nas je svojom životnošću. Iskrenosti i neposrednosti zub vremena izgleda ne može ništa. U to ćete se lako uvjeriti čitajući 'Sexus'.