Ne znam kako kod vas, ali u Slavoniji baš stisla zima. Tako je hladno da ni praščad nije za čuti kao inače. Zavukli se u svinjce-ovi preživjeli-i ni be ni grok. Baš hladno. Da stvar bude gora, mi koji imamo kuće sa zebnjom u srcu čuli smo kako će narednih dana biti snijega. Što znači opet lopatanje istoga, mrska aktivnost koju vam, siguran sam, nije potrebno posebno opisivati. Kave pijemo uglavnom u pothodniku, kao, pod zemljom je toplije. Idealni dani za zabubati se u dom svoj i pustiti si nešto što se pred vašim naćuljenim ušima ledi. Jackie O' Motherfucker čine se kao optimalan izbor. Njihova je glazba tako apstraktna a istovremeno tako konkretna da na prvo slušanje podsjeća na inje koje se ovakvih fucking hladnih dana hvata po prozorima. Osobno mi je uvijek zadovoljstvo poslušati, makar rekreativno, band koji glazbenu strukturu koristi kao lud čovjek bjanko ček. Prvo, nikad ne znaš kako će završiti bilo što od započetoga, kao drugo, nikad ne znaš kako će završtiti bilo što od započetoga, kao treće, nikad ne znaš... Jackie O prve su stvari radili još polovinom devedesetih, kada situacija nije bila ovako otvorena za eksperimente njihova tipa, nekakvu smirenu, nenadrndanu, eonsku folk?, elektroniku?, gitaristiku?, punu improviziranja i otezanja, razvlačenja i skupljanja. I slušajući 'Flags Of The Sacred Harp' imao sam osjećaj kako brodim stelarnim međuprostranstvima ili, da prizemljim priču, hodočastim od birca do birca s pićem u rukama. Čisto da znate, na albumu ima i odužih komada, otprilike kao da vam se ta dva omiljena kafića između kojih bauljate nalaze na različitim krajevima grada. A vi s ljuticom u ruci idete s noge na nogu, bezbrižni jer ruka nevidljivog i naklonjenog vam duha neprestano dolijeva nove fete nektara u tu vašu čašu, pa se možete, oslobođeni tekućih problema, u potpunosti prepustiti razmišljanju. Fini, pomalo zagonetni album čije se pjesme zamračuju na porubima, napravljen za ljude sklone nomadizmima svih vrsta, koji bi lako mogao svojim zvucima napraviti šator u vašoj glavi.