O kantautorici iz Seattlea najprije sam čitao u nekom online intervjuu sa sjajnom Laurom Veirs. Ona nije krila divljenje prema pjesmama svoje sugrađanke, kolegice i bliske prijateljice. Da je Sykes moguća nova velika rock and roll poetesa bilo mi je jasno nakon što sam u malom flyeru časopisa Uncut uočio riječ "masterpiece". Ona je stajala uz naslov prvijenca Jesse Sykes - "Reckless Burning". Uz to još i "dark", "haunting"... Jasno je da sam se dao upecati. I sada se Jesse ne mogu riješiti. Zašto? Jer me natjerala da se bojim samoće, rekao bi James Ellroy. Njezine su skladbe kružno sjećanje. Ono u sporom hodu izvedbe krstari prašnjavim drumovima rock and rolla, countryja, soula, bluesa i hvata iste emocionalne odjeke kakvi se mogu osluhnuti u pjesmama nekoć prve dame rock melankolije Cassell Webb ili pak novih country soul croonerica poput Neko Case, Kelly Hogan ili Oh Susanna. Svakim svojim mudro sročenim stihom Jesse "nježno odstranjuje latice kompleksne ženske intime". Svoju tugu pjeva glasom zrele, ponosne i prkosne žene. Oporim, a umilnim, istovremeno. Savršeno je prate The Sweet Hereafter, ekipirani od iskusnih i prekaljenih veterana s prve crte alt-country bojišnice. Među njima su i njezin suprug Phil Wandscher (nekoć u Whiskeytown) te violinistica Anne Marie Ruljancich (The Walkabouts). Bez favorita - devet pjesama, devet velikih slanih suza. Neodoljivo.