Za Justina K. Broadricka mizantropija nije samo obična reakcija nastala iz revolta, već solucija za golo preživljavanje. To mirne savjesti može potvrditi svatko tko se otvorenih osjetila susreo s nečim iz opusa izvanserijskih Godflesh. Remek djela kao što su "Streetcleaner" ili "Pure" testirala su slušatelja i natjerala ga da si odgovori na pitanje koliko se nihilizma zapravo može podnijeti. Broadrick je umlatio čovječanstvo heroinskim tupilom repeticije, agresijom, škrtim i jedva pokretnim sloganima te mehanički linearnim ritmovima. Usput, ne znam kome drugom bi palo na pamet da 25 godina poslije Leonarda Cohena album nazove "Songs Of Love & Hate", a još manje mogu zamisliti tko bi se osim Broadricka iz tog čina izvukao bez ogrebotine. Jesu su nov početak za Broadricka, no za čovjeka koji već više od 15 godina dosljedno gura svoje viđenje dekonstrukcije civilizacije i ljudskih psiha, logično je da je i novo poglavlje zapravo samo dio iste knjige. Broadrick je odrastao hraneći se "industrial" kulturom sa kraja 70-tih i od njega se ne očekuje da bude sretan. Niti danas svima toliko omiljeni sarkazam mu ne bi nikako pristajao. Broadrick ne može iz svoje kože i osmijeh se nikako ne može probiti na njegovo lice. Srećom, Broadrick to zna i iskren je prema samom sebi, te niti ne pokušava raditi nešto drugo na silu. Dosljedni idealist i iskreni vizionar. Svaka čast, Justin. Prosječno trajanje Jesu pjesme je tek nešto manje od 10 minuta i- hvala na pitanju- ovdje je sporost nemilosrdni despot pjesme te dirigent ugođaja. Nemilosrdni udar ranih Godflesh je reduciran i jedva primjetan, no Broadrick je zato obogatio teksturu svojih monolitnih pjesama dodavši im dimenziju prave monumentalnosti. Teški i tvrdi metal riffovi tako su ustuknuli pred ambijentalnošću i prodornim synth dionicama, pa npr. "Tired Of Me" i "Walk On Water" unatoč opakim gitarama i jakoj ritmici zvuče eterično, himnično i toplo kao primjerice My Bloody Valentine. Broadrick zube pokazuje samo u napetoj "Man/Woman", a ostatak albuma slušatelj provodi zatvorenih očiju u ljepljivoj masi melase zvuka. U ovim slojevitim vrtlozima teško je raspoznati što je kompjuterski generirano, što je eho ljudskog glasa, a što sivi premaz gitare. Bolećivi i sanjivi vokal spomenute "Walk On Water" usisava i hipnotizira slušatelja, a intenzitet melankolije "Sun Day" priziva toplinu Labradford, te radove Johanna Johannssona ili Briana Enoa. Tamo gdje su Godflesh bili srditi i očajni, Jesu zvuče ranjeno i bespomoćno, te se povlače u svoju ljušturu. Dok je nekad "Wake", "Slavestate" ili neki drugi komad kondenziranog bijesa Godflesh tjerao na ubrzano disanje, gnjev i stiskanje pesnica, Broadrick kroz sporo odmatanje epova Jesu sada nudi drugi model opstanka nakon svršetka radnog dana, gledanja vijesti ili čitanja novina. Istina, ne znam koliko su zatvaranje očiju i introspekcija poželjni i efikasni načini suočavanja s bijedom i mizerijom, no znam da glazbu koja se uopće može dovesti u kontekst kojeg se sada dotičem treba čuvati kao kap vode na dlanu. Uvjerljiv, moćan, upečatljiv album i prava nagrada za strpljive uši.