Hegel i Glas. Glas [La Voce] smrti. »Svaka životinja ima u nasilnoj smrti glas«. Dijalektika glasa i jezika i dijalektika sluge i gospodara. Užitak gospodara i Glas. Glas [La Voce] kao izvorna artikulacija onog negativnog.
Postoji Hegelov tekst u kojem se problem glasa tematizira tako da se sama artikulacija pojma negativiteta u njegovu mišljenju pojavljuje u jedinstvenom svjetlu. Radi se o rukopisima predavanja koja je mladi Hegel držao u Jeni 1803/04. i 1805/06., a koje je prvi put objavio Hoffmeister 1932. pod naslovom Jenenser Realphilosophie I, odnosno 1931. pod naslovom Jenenser Realphilosophie II.[1]
Hegel, koji je u prethodnim predavanjima slijedio »fragmentiranje« duha i njegovu »skrivenost« u prirodi, sad opisuje njegovo ponovno izlaženje na svjetlo u liku svijesti i njegovo ozbiljenje pomoću »potencija« pamćenja i jezika. U osjećaju i uobrazilji svijest još nije izašla na svjetlo, još je uronjena u svoju »noć«. Uobrazilja – kaže Hegel – je »prazno, istine lišeno, budno ili spavajuće sanjanje [Hegel 5, str. 209]«. Zastrašujući opis te noći nalazi se u predavanju iz 1805/06:
Čovjek je ta noć, to prazno ništa, koje sadrži sve u svojoj jednostavnosti, beskrajno bogatstvo mnoštva predodžaba, slika. […] U fantazmagoričkim predodžbama svuda uokolo je noć; tad se najednom ovdje ukaže raskrvavljena glava, ondje neki drugi bijeli lik i isto tako najednom iščeznu. Ta noć se vidi kad se pogleda čovjeka u oči – u noć, koja postaje jeziva; pokazuje nam se tada noć svijeta. (Hegel 3. str. 180-181)
Sa znakom i njegovim »nijemim označavanjem« svijest se odvaja od onoga što je zrela u njegovoj nejasnoj povezanosti i stavlja ga u odnos s nečim drugim. No znak je još nešto prirodno, koje svoje apsolutno značenje nema u sebi samom i sȁmo se samovoljom subjekta odnosi na predmet. Zato znak mora iščeznuti kao nešto zbiljsko, da bi se mogla pojaviti istinska sfera značenja i svijesti: »ideja te svijesti je pamćenje, a njezina sama egzistencija jezik.« (Hegel 4, str. 221)
Pamćenje, Mnemozina starih – piše Hegel – prema svojem istinskom značenju nije ovo: zrenje ili što god ono bilo, proizvodi samog pamćenja bili bi u općem elementu i iz njega prizivani, i uposebljavali se na jedan formalan način koji se ne tiče sadržaja; već ono, što smo nazvali osjetilnim zrenjem, postaje stvar pamćenja, neko pomišljeno [»sjećam se – ich er-innere mich – reći će će Hegel u predavanjima 1805/06. – znači: »idem unutar sebe, pounutrujem se«]. […] U tomu tek svijest dobiva realnost, da samo u idealnom prostoru i vremenu, to jest da se imajući drugobitak izvan sebe taj odnos prema vani poništava i da on bude postavljen ideelnim za sebe sama, da postaje ime. U imenu je ukinut njegov empirijski bitak, to da je ono neko konkretno, u sebi mnogostruko, živuće i jestvujuće, učinjeno je naprosto u sebi jednostavnim ideelnim. Prvi čin, kojim je Adam uspostavio svoje gospodstvo nad životinjama je taj da im je dao imena, to jest uništio ih je kao bića i učinio ih za sebe ideelnim. Znak je u svojoj prethodnoj potenciji kao znak bio neko ime, koje je za sebe još nešto drugo nego ime, sama stvar; i ono označeno imalo je svoj znak izvan sebe; nije bilo postavljeno kao ukinuto. Jednako tako znak nema svoje značenje po sebi samom, već samo u subjektu; mora se još posebno znati što se njime mislilo. No ime je po sebi, trajno, neovisno o stvari i subjektu. U imenu je za sebe bitkujuća realnost znaka uništena.
Ime egzistira kao jezik, – on je egzistirajući pojam svijesti, – koji se prema tome ne fiksira, jednako tako neposredno prestaje, kao što jest; on egzistira u elementu zraka […]. (Hegel 4, str. 211)
Ime – ukoliko »egzistira u zraku« kao negacija i spomen na ono imenovano – dakle uklanja ono što je u znaku još bila priroda, zbiljnost različita od njegova značenja i, budeći duh iz njegova sna i vraćajući ga njegovu elementu zraku, preobražava carstvo slika u carstvo imena (»Buđenje duha je carstvo imena«, napisat će Hegel 3, str. 184). No kako je pamćenje moglo postati jezik i tako dati egzistenciju svijesti? Upravo na toj točki pojavljuje se tema glasa u središtu razmatranja:
Prazni životinjski glas – piše Hegel – dobiva u sebi beskonačno određeno značenje. Ono čisto zvučeće glasa, vokal, razlikuje sebe sama time što organ glasa pokazuje svoju artikulaciju kao neku takvu artikulaciju u svojim razlikama. To čisto zvučeće prekida se nijemim [suglasnicima], pravim zadržavanjem pukog zvučanja, čime prije svega svaki zvuk dobiva neko značenje za sebe, budući da razlike pukog zvučanja u pjevu nisu za sebe određene razlike, već se određuju samo prethodećim i slijedećim tonom. Jezik je kao zvučeći i artikuliran glas svijesti zbog toga što svaki zvuk ima značenje, to jest zato što u njemu egzistira ime, idealitet neke egzistirajuće stvari, njezino neposredno ne-egzistiranje. (Hegel 4, str. 212)
Ljudski jezik je »glas svijesti«, u njemu egzistira i ozbiljuje se svijest, zato što je jezik artikulirani glas. U ovom artikuliranju »praznog« životinjskog glasa, svaki zvuk dobiva značenje, egzistira kao ime, kao neposredno ne-egzistiranje sebe sama i onog imenovanog. No u čemu se sastoji ta artikulacija? Što se ovdje artikulira? Hegelov odgovor je: čisti zvuk životinjskog glasa, vokal, koji se prekida i zadržava nijemim konsonantima. Artikulacija se dakle pojavljuje kao proces razlikovanja, prekida i očuvanja životinjskog glasa. No zašto to artikuliranje preobražava životinjski glas u glas svijesti, u pamćenje i jezik? Što je sadržano u čistom zvuku »praznog« životinjskog glasa da njegovo artikuliranje i očuvanje može proizvesti ljudski jezik kao glas svijesti? Da bismo mogli odgovoriti na ta pitanja, moramo pobliže razmotriti životinjski glas.
U predavanjima iz 1805/06. Hegel se vraća problemu životinjskog glasa:
Glas je – piše on – djelatni sluh, čisto sebstvo, koje se postavlja kao opće; [izražavajući] bol, žudnju, radost, zadovoljstvo, [on je] Aufheben pojedinačnog sebstva, tamo svijest proturječja, ovdje vraćenost u sebe, jednakost. Svaka životinja ima u nasilnoj smrti glas, izažava se als aufgehobenes selbst. (Ptice imaju pjesmu, koju druge životinje nemaju, jer pripadaju elementu zraka – artikulirajući glas, razriješenije sebstvo.)
U glasu se smisao vraća u svoju unutrašnjost; on je negativno sebstvo, žudnja (Begierde). On je nedostatak, bezsupstancijalnost po sebi samom […]. (Hegel 3, str. 161)
U glasu se, dakle, životinja izražava kao ukinuta: »svaka životinja ima u nasilnoj smrti glas, izražava se kao ukinuto sebstvo.«[2] Ako je tomu tako, postaje razumljivim zašto artikulacija životinjskog glasa može utemeljiti ljudski jezik i postati glas svijesti. Glas, kao izraz i spomen na smrt životinje, nije više puki prirodni znak, koji svoje drugo ima izvan sebe i, premda još nije značenjski govor, već u sebi sadrži moć onog negativnog i pamćenja. Zato on nije samo zvuk riječi, na koji će se Hegel kasnije osvrnuti među individualnim određenjima jezika; kao čista i izvorna negativna (iako – reći će Hegel – neposredno iščezavajuća) artikulacija, on prije odgovara negativnoj strukturi one dimenzije čistog značenja [voler-dire] koju je srednjovjekovna logika dohvaćala kao »misao samog glasa«. Životinja, umirući, ima glas, ispušta dušu u glasu. Izražava se i čuva kao mrtva. Životinjski glas je dakle glas smrti[3]. Ovdje se ne radi o genitivus objectivus, nego o genitivus subjectivus. Glas (i pamćenje) smrti znači: glas je smrt, čuva i spominje se živog bića kao mrtvog i ujedno je neposredni trag i spomen na smrt, čisti negativitet.
Samo zato što životinjski glas nije doista »prazan« (prazan, u citiranom Hegelovu ulomku, znači samo: bez nekog određenog značenja), već sadrži u sebi smrt životinje, ljudski jezik, koji artikulira i zadržava čisti zvuk tog glasa (vokal) – koji dakle artikulira i čvrsto drži taj glas smrti – može postati glas svijesti, značenjski jezik.
Priroda – napisao je Hegel malo prije – ne može doći do nikakvog trajnog proizvoda, nikada ne može dospjeti do nekog istinskog opstanka […]; samo u životinji [ona dospijeva] do smisla glasa i sluha, kao neposredno iščezavajućeg traga procesa postalog jednostavnim […]. (Hegel 4, str. 206-207)
Kao artikulacija, dakle zadržavanje i očuvanje tog »iščezavajućega traga«, ljudski jezik je grob životinjskog glasa, koji čuva i čvrsto drži (fest-halt) njegovu najvlastitiju bit: »ono najstrašnije« (das Furchbarste)«: »ono mrtvo« (das Tote)« (Hegel 1, str. 36).
Zato je značenjski jezik u pravom smislu riječi »život duha« koji »podnosi« smrt i »održava« se u njoj; i zato – naime, utoliko što boravi (verweilt) u negativitetu – ima na raspolaganju »čarobnu snagu« (Zauberkraft) koja ono negativno »preokreće u bitak«. No tu snagu ima na raspolaganju, uistinu boravi u doticaju sa smrću, samo zato što je artikulacija onog »iščezavajućega traga«, kojim se ispostavio životinjski glas, odnosno samo zato što se već u samom glasu životinja, u nasilnoj smrti, izrazila kao ukinuta. Na temelju njegova upisivanja u mjesto glasa, jezik je na dvostruki način glas smrti i spomen na nju, smrt koja se prisjeća smrti i čuva je, artikulacija i gramatika traga smrti.
Ako se razmotri središnji »antropogeni« karakter koji doticaj sa smrću ima u Hegelovu sustavu (Kojeve, str. 549-550), ne može se previdjeti važnost ovog situiranja ljudskog jezika, u jenskim predavanjima, kao artikulacije životinjskog glasa, koji je zapravo glas smrti. Kako to da se onda čini da ta bliska veza jezika i smrti u glasu nestaje u daljnjem razvoju Hegelove misli (ili, u najmanju ruku, ostaje u tami)? Uputu za odgovor na to pitanje nalazimo upravo na kraju citiranog ulomka predavanja iz 1803. gdje se glas izrijekom dovodi u vezu sa žudnjom: (on je »negativno sebstvo, žudnja«). U Fenomenologiji duha, kao što je poznato, antropogeni dodir sa smrću ima svoje mjesto u dijalektici žudnje koja – borbom na život i smrt gospodara i roba – završava u priznanju (Anerkennen). Ovdje se antropogeno iskustvo smrti (die Bewährung durch den Tod) ne zbiva u glasu, u Stimme, već u štimungu tjeskobe i straha pred smrću. Time što iskušava strah pred smrću, »apsolutnim gospodarom«, ropska svijest oslobađa se svog »prirodnog opstanka« (natürliche Dasein) i potvrđuje se kao ljudska svijest, to jest kao apsolutni negativitet:
Ako [svijest] nije pretrpjela apsolutni strah (die absolute Furcht), nego samo nešto bojazni, onda joj je negativna bit ostala nešto izvanjsko, njezina supstancija nije od nje skroz naskroz zaražena (durch und durch angesteckt). (Hegel 1, str. 155)
Ropska svijest, koja se u ovom iskustvu »zarazila« onim negativnim, postaje sposobna obuzdati svoju žudnju i radom oblikovati stvar, na taj način postižući istinsko priznanje koje, tome nasuprot, izmiče gospodaru. On svoju žudnju može zadovoljiti samo »čistom negacijom« stvari i postići, u užitku, čisti samoosjećaj; no njegov užitak je nužno »samo iščezavanje« (nur ein Verschwinden), kojemu nedostaje svaka predmetnost i postojanost (str. 153).
Pažljiva analiza otkriva da između dijalektike glasa i jezika, koju smo rekonstruirali na temelju jenskih predavanja, i dijalektike žudnje i rada, gospodara i roba (koje se, uostalom, u predavanjima iz 1805/06. razvijaju u neposrednoj blizini) postoji striktna korespondencija. Podudaranje je katkad čak vidljivo u izboru riječi: kao što je glas »neposredno iščezavajući trag«, tako je užitak gospodara »tek neko iščezavanje«; i kao što jezik zadržava i prekida čisto zvučanje glasa, tako je rad obuzdana i zaustavljena žudnja. No ono je puno dublje i bitnije i tiče se jedinstvenog statusa koji podjednako pripada glasu i užitku gospodara kao oblicima negativiteta i smrti. Kao što status glasa (i njegova kazivanja smrti smrti), tako ostaje i onaj gospodara (i njegova užitka) u tami u razvoju Hegelove dijalektike, koja se, tako reći, nastavlja od strane roba: ipak upravo u liku gospodara ljudska svijest prvi put istupa iz prirodnog opstanka i artikulira svoju slobodu. Na temelju svog stavljanja života na kocku gospodar je naime priznat od sluge. No kao što je priznat? Zasigurno ne kao životinja, kao prirodni bitak, budući da je »obistinjenjem pomoću smrti« dokazao da se umije odreći svog prirodnog opstanka; no ipak, Hegel kaže da je priznanje – utoliko što ne dolazi od bića koje je samo priznato kao ljudsko – »jednostrano« i nedostatno da bi se gospodar istinski i trajno utemeljio kao čovjek, to jest kao apsolutni negativitet. Zato je njegov užitak, premda mu polazi za rukom ono uništenje stvari koje samoj žudnji ne može poći za rukom i dati gospodaru »nepomiješani samoosjećaj«, ipak »samo iščezavanje«. Ne više životinjski i ne još ljudski, ne više žudnja i ne još rad, »čisti negativitet« gospodareva užitka pojavljuje se kao točka u kojoj se na trenutak pokazuje izvorna artikulacija one »sposobnosti smrti« (Fähigkeit des Todes) koja karakterizira ljudsku svijest. Na isti način se Glas, koji nije više prirodni znak i još nije značenjski govor, pokazuje kao izvorna artikulacija one »sposobnosti jezika« pomoću koje ljudska svijest jedino može zadobiti trajnu egzistenciju; no ukoliko se njegovo zbivanje odnosno imanje mjesta podudara sa smrću i Glasom i Glas je glas smrti (»apsolutnog gospodara«), on je također i u sebi iščezavajuća i nedohvatljiva točka u kojoj se izvršava izvorna artikulaciju dviju »sposobnosti«. Kako se kaže na jednom mjestu predavanja iz 1805/06., preuzetom u Znanosti logike: »smrt životinje je postajanje svijesti« (Hegel 3, str. 164).
Ukoliko pokazuje tu artikulaciju dviju sposobnosti u njenoj početnoj providnosti, Glas se sad pojavljuje kao izvorni i ne još »apsolvirani« lik apsolutne ideje, koja se kao »jedini predmet i sadržaj filozofije« na kraju Znanosti logike izlaže kao »izvorna riječ« (das ursprungliche Wort) koja boravi u čistom mišljenju i uvijek je već »iščezla« u svakom svom izgovaranju.
Stoga logika prikazuje samokretanje apsolutne ideje samo kao izvorna riječ, koja je izjava, ali takva koja je neposredno opet iščezla kao nešto izvanjsko time što jest; ideja je dakle samo u tom samoodređenje da sebe razabire (sich zu vernehmen), ona je u čistoj misli, u kojoj razlika još uvijek nije nikakav drugobitak, nego je sebi potpuno providna i ostaje sebi providna. (Hegel 2, str. 550)[4]
Izvor: Giorgio Agamben, Il linguaggio e la morte. Un seminario sul luogo della negativita, Terza edizione accresciuta, Torino: Einaudi, 2008. (11982), str. 55-63.
Bibliografija poglavlja:
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich
1. Phänomenologie des Geistes, u: Werke in zwanzig Bänden, Bd. 3, Frankfurt am Main 1970.
2. Wissenschaft der Logik II, u: Werke in zwanzig Bänden, Bd. 6, Frankfurt am Main 1969.
3. Jenenser Realphilosophe II, Die Vorlesungen von 1805/06, herausgegeben von Johannes Hoffmeister, u: Sämtliche Werke, Bd. 20, Leipzig 1931.
4. Jenenser Realphilosophe I, Die Vorlesungen von 1803/04, herausgegeben von Johannes Hoffmeister, u: Sämtliche Werke, Bd. 20, Leipzig 1931.
5. Jenenser Logik, Metaphysik und Naturphilosophie, herausgegeben von Georg Lasson, u: Sämtliche Werke, Bd. 18a, Leipzig 1932.
Kojeve, Alexandre
Introduction à la lecture de Hegel. Leçons sur la Phénoménologie de l'Esprit professées de 1933 à 1939 à l'École des Hautes Études, réunies et publiées par Raymond Queneau, Paris 1979. (11949)
Otkako je Hoffmeister objavio spomenute rukopise, Haering i Kimmerle su u svojim filološkim studijama izdanja Hegelovih tekstova pokazali da se predavanja ne mogu smatrati jedinstvenim spisom, a kamoli da predstavljaju cjeloviti nacrt Realphilosphie. Ipak tekstovi iz 1803/04. kojima se ovdje bavimo (osobito odsjek III Philosophie des Geistes) zadržavaju, za ono što nas ovdje zanima, svoju vrijednost; Kimmerleova analiza je pokazala da se doista radi o jedinstvenom dugom fragmentu. Kad je riječ o predavanjima iz 1805/06., može se naprotiv govoriti o Realphilosphie i grafološke analize potvrđuju dataciju u jesen 1805. godine. ↑
Hegel već u System der Sittlichkeit, koji Rosenzweig datira u prvu polovicu 1802. godine, povezuje životinjski glas s negativitetom: »Zvuk metala, žuborenje vode i šum vjetra nisu nešto što se iz unutrašnjosti, iz apsolutne subjektivnosti pretvara u svoju suprotnost, već nešto što nastaje kretanjem izvana. Glas životinje dolazi iz njezina punktualiteta, ili njezina pojmovnog bitka, i pripada kao njihova cjelina osjećaju; većina životinja urla u životnoj opasnosti, to je naprosto samo izlaženje subjektivnosti […].« Prisjetimo li se da je točka, za Hegela, lik negativiteta – u predavanjima iz 1805/06. ona biva određena kao das Dasein des Nichtdasein, ono tu-biti ne-opstanka – to može značiti samo da glas proizlazi neposredno iz negativiteta životinje.
Ideja »glasa smrti« kao izvornog jezika prirode nalazi se već u Herderovoj Raspravi o podrijetlu jezika (1792), koju je Hegel, možda, mogao imati na umu kad je pisao ulomak predavanja iz 1805/06. »Komu tko – piše Herder – u nazočnosti nekog tko se trese i jauče u mukama, nekog umirućeg koji stenje, a isto tako i uz životinju koja cvili dok joj pati cijeli stroj, taj ''Ah'' neće prodrijeti do srca? […] Jeza i bol prolaze mu kroz udove: njegova unutarnja živčana građa suosjeća s tim slomom i razorenošću: ton smrti zazvuči (der Todeston tönet). To je veza tog prirodnog jezika!«
Na odlučujućem mjestu Jenenser Naturphilosophie (Hegel 5, str. 199-200), Eter, kao lik apsolutnog duha koji se odnosi na sebe sama, opisuje se kao Glas koji razabire sebe sama: »Ovo govorenje Etera sa sobom samim je njegova realnost, odnosno to da je sebi jednako tako beskonačan kao što je sebi samom jednak. Ono jednako sa sobom samim je razabiranje (das Vernehmen) beskonačnosti, jednako tako je i začinjanje Glasa; ono je razabiranje, to jest ono beskonačno je jednako tako apsolutno reflektirano u sebe kao što je beskonačno, i Eter je Duh ili apsolutan samo ukoliko je tako svoje razabiranje, to jest kao vraćanje u sebe sama. Iz unutrašnjosti apsolutno izbijajući glas je beskonačnost, nemir, ono bivanje sebi drugim; on je razabran od onog jednakog sa sobom samim, koje je glas sebi kao beskonačan. Ono jednako sa sobom samim jest, ono govori, to jest ono je beskonačno, i stoga stoji sučelice govorniku; zato što je beskonačnost govorenje i ono jednako sa sobom samim koje je postalo govorenje je ono razabiruće (das vernehmende). Govorenje je artikulacija zvukova beskonačnosti, koji su, razabrani od onog jednakog sa sobom samim kao apsolutna melodija, apsolutna harmonija univerzuma, harmonija u kojoj je ono jednako sa sobom samim putem beskonačnosti posredovano s razabirućim jednakim sa sobom samim.«