Coetzee je i prije Nobela bio omiljeni pisac akademskih krugova, njegove su knjige rijedak slučaj uspješnog postmoderniziranja u praksi, vješte i sažimajuće male fikcionalne enciklopedije u kojima je u djelo provedena većina tema o kojima se uglavnom može čitati po specijalističkim časopisima. Odnos fikcije i metafikcije, stvarnosti i simulakruma, historijskog i zbiljskog itd. Kada u svom 'Gospodaru Pertersburga' piše o Dostojevskom, onda Coetzee prenosi anticipirajući zamah velikog ruskog maga na potencijalnog čitatelja kombinirajući biografske fakte sa 'izmišljajima', a teorijski uvijek ide na hibride, miksajući npr. panslavenizam sa Deleuzeovom shizofilozofijom. Njegove knjige, o čemu god bile, i koliko god na prvi pogled izgledale sterilno, redovno pokušavaju refreširati situaciju u koju su postavljene. Tako je i ovdje u romanu-ogledu 'Život životinja', objavljenom 1999. godine, koji je nastao na osnovu dva predavanja, održanih u okviru vrlo uglednih tzv. Tannerovih predavanja na američkom Sveučilištu Princeton. Umjesto da održi konvencionalna predavanja na određenu temu, Coetzee se odlučio poigrati i umjesto uobičajenog akademskog izlaganja ponudio fikcionalnu priču, koja se istovremeno ironijski poigrava njegovim osjećajima prema obiteljskim i strukovnim relacijama, opisanima kao niz nesporazuma, samovolja i kratkih spojeva, staviviši pritom u usta Elisabeth Costello temu odnosa ljudskih bića prema životinjama, što se može čitati i kroz njegovo, Coetzeeovo, vegetarijanstvo; i na kraju, jer je osim Coetzeeovih dvaju predavanja u knjigu uključena i 'reakcija' nekoliko osoba, odreda sveučilišnih profesora, kao da jedna od njegovih rečenica, kojima opisuje svoju junakinju, iznenada dobija ovim uvrštenim tekstovima na dodatnoj istinitosti: Elisabeth Costello najpoznatija je kao autorica romana o Molly Bloom, čijim monologom završava Joyceov 'Uliks', svojim je književnim djelom, kaže ironično Coetzee, 'izazvala pravu malu kritičarsku industriju'. Prava životinja, o kojima Costellica drži referat, kao što je poznato, dio su šire povijesti borbi za ljudska prava, filantropizma, prava djece, oslobođenja robova, i već su prije petnaestak godina ušla u književnost koju labavo možemo odrediti kao veliku, a čvrsto, kao književnost dobro praćenu od strane akademskih zajednica. Radi se o 'Nepodnošljivoj lakoći postojanja' Milana Kundere, u kojoj je on svojom poznatom kombinacijom eseja i fikcije izložio novovjekovnu povijest oduzimanja prava na dušu životinjama, sve tamo od Francisa Bacona i Descartesa do danas. Te misaone sklopove Kundera je kontrapunktirao lirskim slikama poluludog Nietzschea koji, grleći konja na trgu u Torinu, tone u neopozivi mrak. Kunderina junakinja, dakle djelomično i on sam, na tu gestu gleda kao na Nietzscheovo odbacivanje bezdušne ljudske povijesti. Između ljudi i životinja Nietzsche se odlučuje za potonje. Ili barem za koncepte koji prema njima nisu isključujući. Poznato je također da je u svom antropološkom romanu 'Atlantida' slično interpretiranje pozadine ljubavi prema životinjama izveo Borislav Pekić. Životinje vole ljudi, tj. atlantiđani, jer su, za razliku od robota- žive, baš kao i oni. Elisabeth Costello životinje brani nespretno, nervozno, valjda više intuitivno osjećajući da je na dobrom tragu, nego što je u stanju racionalno izložiti vlastite slutnje, što na koncu primjećuje i njen sin, svjestan da mu majka nije kovana za debate, pa njen naivni zahtjev da osjetimo 'oćut životinjskog bitka', osim što prenosi stav poznat( između ostaloga i po neodređenosti značenja) iz egzistencijalističke filozofije, ne donosi ništa iz čega bismo mogli naslutiti kako da to izvedemo, da bi ključni gaf izgovorila komparirajući holokaust sa klaonicama za stoku. Ostarjeli pjesnik zaposlen na učilištu odgovara joj pismom iste večeri, riječima da se iz njenog izlaganja može zaključiti i obrnuto, odnosno da goveda ubijaju kao Židove, što, dodaje, vrijeđa uspomenu na mrtve. Coetzeeovi sugovornici, Marjorie Garber, Peter Singer, Wendy Doniger i Barbara Smuts, nastavljaju razrađivati temu ponuđenu u 'glavnom' tekstu, krećući se od, pomalo sartreovskih, etičkih zasnivanja smisla literature uopće (Garber), preko racionalistički određenog elitizma po kojemu ne vrijedimo svi jednako, nego onoliko koliko znamo, odnosno koliko je to znanje jedinstveno (Singer), i male mitološke povijesti razloga jedenja životinja, koje smo, navodno, jednom u prošlosti počeli jesti jer smo tako stupali u odnos s Bogom (Doniger), pa do posljednjeg iskaza, izgovorenog od 'praktikanta' življenja s životinjama, i zahtjeva da se istima pristupi 'iz srca' (Smuts). Akademski roman u svom najboljem izdanju, ispisan i montiran vještom rukom čovjeka za kojega je Joseph Brodsky rekao kako jedini nakon Becketta ima pravo pisati prozu, i za čije je djelo Carlos Fuentes mislio da superiorno nadrasta svojim značajem sve književne nagrade (a Coetzee ih je valjda SVE dobio), i njegova Elisabeth Costello, koja je nastavila sa svojim fikcionalnim životom: lani je Coetzee objavio istoimeni roman u kojemu Elisabeth dobija nagradu, odlazi po nju i drži govor. Povod je, kao i u 'Životu životinja', Kafka i njegov odnos prema realnosti i realizmu, bivajući istovremeno tekstom o gladi koju utažujemo čitajući. Na toj trpezi Coetzee figurira kao superiorni priređivač predjela bez premca, kao kralj minijature. Jedna od najljepših u ovom romanu/debati proizvedenih slika/usporedbi/vitraja, vjerojatno je ona u kojoj nepravičnost našeg odnosa prema životinjama objašnjava slikom naučnika koji životinju smješta tijekom eksperimenta u sterilni lavirint, iako bi se sam odmah izgubio u prašumi Bornea, ili, što je jednako moguće zamisliti, ali to Coetzee nije napisao, u lavirintu koji bi smislio pripadnik neke druge škole mišljenja.