Jedan od najutjecajnijih virtualnih magazina današnjice svakako je Pitchfork (www. pitchforkmedia.com), koji se diči laskavom titulom «Rolling Stonea svoje generacije». Ako se mene pita, Rolling Stone je prodavač benignog, fabriciranog rock and roll sna i, posljedično tome, ne smatram se dijelom te «generacije» koju Pitchfork tako neskromno svojata. Istina, ne znači to da, katkada, na njihovim stranicama ne nailazim na poticajne tekstove i lucidna opažanja o novoj glazbi, no u globalu - nisam «Pitchforkov čovjek». Pišem sve ovo zbog toga što me Marc Hogan, recenzent Pitchforka, gadno nasekirao prikazom novog albuma Josha Rousea koji se zove «Nashville». Naime, Hogan je uputio Rouseu pregršt nedozvoljenih udaraca ispod pojasa, a da mu nije ni u jednom trenutku pružio priliku za dokazivanje, niti ga je pokušao razumjeti. On ne zna ili ne želi znati da u svijetu singer-songwritera ne vrijede kabinetska, «post-moderna» pravila koja kane odvojiti pjesmu od njezina tvorca. Ne vrijede ni pišljiva boba. Ponajprije, prišio je Joshovim skladbama epitet «yuppijevski pop», što je doista smiješno. Naime, ovaj je s majkom prokrstario valjda polovicu trailer-parkova u Americi, radivši sve i svašta i doista se nije naživio «američkog sna». Zadnjih je godina, npr., bio čuvarem parkinga jednog nashvilleskog hotela, te se naparkirao šljaštećih limuzina mladih menadžera; možda je zato riječ o «yuppijevskom» popu? Uostalom, on sada nastoji živjeti svoj «španjolski san», jer je odnedavna stanovnik jednog obalnog gradića u Španjolskoj. Ondje ga je lutalački duh odveo nakon nemilog razvoda od supruge. Zato je «Nashville» transparentni oproštaj s «music cityijem» u kojemu je živio zadnjih godina, ali istodobno i posve osobni prelazak «mosta tuge». Rouseov prijelaz među «smoothere» (briljantni album «1972») jedna je od najuspjelijih transformacija nekog «podzemnog» kantautora doživljenih zadnjih godina. «Nashville» je dijelom na tragu te sjajne ploče, njezin je producent iznova Brad Jones, no kao i sva Joshova izdanja - zasebna je osjećajno-zvukovna cjelina. Netko je jednom prigodom zapisao kako «okus i miris mogu u trenutku obiti sef sjećanja». Rouse slično postiže jednostavnim potezima svoje «narativne kičice» ili prebiranjem po žicama gitare. Uspomene, sjetne i one malo manje sjetne, vode glavnu riječ u izvrsnim skladbama «It's The Nighttime», «Life», «My Love Has Gone», koje uistinu podsjećaju na soft-rock trenutke Carly Simon, Jamesa Taylora ili, Rouse bi to najviše volio, Bozza Scaggsa. Vrhunac je albuma «Winter In The Hamptons» s iznenadnom i neskrivenom gitarističkom posvetom Johnnyju Marru, kojom je Josh Rouse podsjetio samoga sebe na dane djetinjstva provedene u prikolici, uz The Smiths. Retro s pokrićem, Rouse u punoj formi. «Yuppijevski pop»? Figu.