Naš prvi susret s Julianom Barnesom bio je dobar da teško da može biti bolji: prije petnaestak godina objavljena je u biblioteci Hit njegova kultna 'Flaubertova papiga', knjiga zbog koje su cijena i ugled ovog autora čitavog niza romana poprilično visoko kotirali. Objavljena izvorno 1984. godine, i prevedena negdje pred sam rat, gotovo savršeno je demonstrirala ključne poetsko-stilske preokupacije svog autora, jednako kao što je bila ogledan primjerak uspješnog provođenja zakučastih teorijskih sklopova u praksu, poglavito poststrukturalističku nevjeru u stabilnog pojedinca i zaokruženo znanje koje na pitanja tog stabilnog subjekta daje suvisao odgovor, te je svojom strategijom konstantnog uzmicanja i demonstracijom drobljenja cjelina na međusobno proturječne fragmente, savršeno korespondirala sa idejama i duhom vremena. Iz te se jedne knjige o vremenu u kojemu se tada živjelo moglo saznati više nego iz gomile studija kvaziozbiljnog predznaka. Ne postoji Istina, govorio je Barnes u 'Flaubertovoj papigi', nego istine, koje su često u potpunoj zavadi jedna s drugom. Ili, kako bi to rekao japanski spisatelj Ryunosuko Akutagawa, ne rabeći pritom nikakve teorijske prefikse: radi se o 'rashomonu', nizu iskaza kojima je zajednički samo povod. Nešto manje euforično dočekani su romani koji su su uslijedili, 'Pretresanje', 'Ljubav itd' i 'Engleska , Engleska', iako se i tu Barnes nudio složenijim iščitavanjima, kao da mu je 'razlog za knjigu'- što je čest slučaj kod pisaca koji pišu polazeći od nekog spekulativnog koncepta svijeta- bio nedovoljno instiktivan, pa bi, umjesto da čitatelja obori s nogu, a pokazao je da to itekako može, odigrao nešto manje fascinantnu ulogu poučavatelja. No i to su romani nad kojima su moguće nadahnute meditacije o rasapu značenja, dok na Barnesov poziv, čest u njegovim knjigama, upućen čitatelju, da se svojom interpretacijom svijeta pridruži njegovim junacima tijekom njihova nesigurnog i, zapravo, nemogućeg pokušaja dešifriranja svijeta, možemo gledati kao na provedbu Barnesovog stava kako literatura 'ne može dobiti status autoriteta u objašnjenju kaotične zbilje', tj. kako čitatelj i pisac podjednako (ne)znaju. Istom takvom 'ozbiljnom neozbiljnošću' Barnes je napisao svoju 'Povijest svijeta u 10 i 1 poglavlja', i to je čitatelju jasno odmah od prvih stranica knjige, koja kao i one oficijelno-religijske, počinje scenom smještenom negdje na same početke ljudske vrste: Barnes se odlučio za Nou i potop, a priču je ispričao kroz vizuru drvotoča, koji se tijekom te legendarne akcije 'spašavanja' hrane drvenom konstrukcijom Arke. Na brod su se drvotoče, naravno, prošvercale, i to njih sedam, čime su i ne htijući, udovoljili Božjoj i patrijarhovoj potrebi da sve bude izloženo u određenom, po mišljenju ovih kukaca, vrlo autoritarnom i proizvoljno definiranom brojčanom smislu. Nou je Barnes opisao kao neznalicu i cinkaroša, koji pojma nema o ničemu, i po cijele dane se dere na okolinu ili moli Bogu. Sličnu, no spisateljski puno energičniju viziju mitskog praoca rase dao je Leszek Kolakowski u svojoj briljantnoj maloj knjižici 'Ključ nebeski', i onima koji su je imali u rukama, ova Barnesova epizoda biti će poprilično neuvjerljiva, i, ako joj je bila namjera nasmijati, nedovoljno duhovita. No, treba imati na umu da je u Engleskoj 'Povijest...' objavljena 1989. godine, i da je, možda, određenim oblicima šaljenja jednostavno prošao rok. Jer, već u sljedećem poglavlju Barnes počinje kao pisac koji zna što hoće, portretirajući lik turističkog i televizijskog voditelja, kojega, zajedno sa turistima, otimaju negdje na Mediteranu arapski teroristi. Tu je ujedno dao naratoru i djelić vlastite ambicije-ovaj, naime, sanja o tome kako će jednom napisati osobnu povijest svijeta, i kroz takvo definiranje lika pokazao koliko je besmislen svaki takav pokušaj, izazovan još jedino površnim, frivolnim ljudima, koji se nikada ne naginju nad dubinama, gdje se, a nema poststrukturaliste koji to ne zna, stvari svađaju i razvode. Problem je što je to u međuvremenu saznao i prosječni čitatelj. Budući da je knjigu Barnes sklopio tako da ju je moguće čitati da pročitamo pojedina poglavlja, a ne cijelu, potencijalnom čitatelju bi svakako vrijedilo truda poglavlje naslovljeno sa 'Brodolom' (peto u nizu), gdje je u prvom dijelu opisao kalvariju mornara sa broda Meduze, dok se u drugom dijelu pozabavio onim u čemu je najjači: odnosom umjetnosti i stvarnosti, odnosno nadahnuća i umjetničke strategije iznošenja ključnih motiva. Tu je, jednostavno, izvrstan. Sliku 'Splav Meduze' naslikao je legendarni romantičarski slikar Gericault, poznat i po tome što je bolešću ispijene ljude zaustavljao na ulici, govoreći im, 'izvrsno izgledate', a Barnesove sumnje o smislu umjetnosti i, osobito, njegova objašnjavanja na temu kako od katastrofe napraviti umjetnost pravi su mali biser, koji donekle opravdava djelomičnu neuvjerljivost prethodnih poglavlja. Imamo, znači, storije o ženi opterećenoj nuklearnom katastrofom, koja završava vezana za krevet u sanatoriju, ljubavnu ispovijed televizijske i filmske zvijeze, sa nervoznim sentimentalnim krahom na kraju, zatim odličnu 'Planinu', o dvije usidjelice koje se zapućuju na planinu Ararat, na koju je Noa, sjećate se, parkirao Arku, tu je i Jona u utrobi kita, upakirane zajedno sa Barnesovim iskazom, pomalo katastrofičnim, kakva je, na koncu i za očekivati, cijela knjiga, kako su mitovi ne samo skica smisla onoga što nam se dogodilo, nego je to-pretvorba u mit, zapravo najozbiljniji zadatak koji je pred nama. Light motiv koji se cijelo vrijeme provlači kroz poglavlja je potop odnosno brodolom, a kroz drvotoče, koji se isto tako malo-malo pojave u kadru, istaknut je život kukaca kao superiorniji ovome naše bahate i pompozne ljudske rase. Knjiga pomalo mračna, kao što je, uostalom, i vrsta čiju povijest prikazuje, i svakako flaubertovska u smislu njegova poznog djela 'Bouvard i Pecuchet', te ponešto neujednačena. A komotno bi mogla nositi i neki drugi naslov, primjerice, 'Povijest svijeta u 10 i 1 brodoloma a o drvotočju da ne govorimo' ili onaj Sloterdijkov 'U istom čamcu', koji se, eto, kod Barnesa malkoc nakrivio, ali je, na koncu, ipak sretno stigao u luku.