Kate su nekoć nazivali «ženskim Steveom Earleom». Bilo je to u vrijeme njezinih nastupnih albuma «Songs From The Levee» i «Moonpie Dreams», sredinom devedesetih. Njihovu svježinu nikada više nije dosegnula, no snimala je redom pristojne ploče, kakva je u konačnici i nova «Blues And Lamentations». Zašto Kate uspoređuju sa Steveom Earleom? Kada vam pogled s njezina pitomog lica uokvirenog naočalama sklizne na podlakticu desne ruke, one kojom okida žice na gitari, uočit ćete gusto tkane tetovaže. Njezine, pak, pjesme nisu baš izraz prosječne ženske osobe zaokupljene grincajgom i namještajem. Rođena u New Orleansu, odrasla na delti Mississippija, Kate je školovala svoj glas u gospel zborovima. Njime pjeva istine pred kojima njezina licemjerna sredina najradije zatvara oči (rasizam, siromaštvo i sl.). Priznajem, više mi se sviđala kada je spravljala bogatiju žanrovsku gozbu (kao na izuzetnom albumu «Moonpie Dreams», koji je u osnovi country, no zamazan muljem delte). «Blues And Lamentations» pošteni su , no uskogrudni i na trenutke dosadnjikavi lamenti, u kojima se nađe poticajnih trenutaka (poput «Lay Back The Darkness» ili «Genesis Blues»), no koji uglavnom ne idu dalje od već doživljenog. Pristojna ploča, ništa više. (P.S. Baš kao i «Paradise Hotel» Elize Gilkyson ili «Early 21 st Century Blues» Cowboy Junkiesa.)