ili: Susprezanje. Iščekivanje. Katarze. Koje. Nema. Za konzumiranje radova ovog kvarteta potrebno vam je dosta vremena i još više strpljenja, a bogme i poprilično razumijevanja za apstrakciju i glazbu odricanja. Iako su Khanate klasičan rock band što se tiče instrumentarija, količina "konkretne i efektivne" muzike koju momci isporučuju je blizu apsolutnoj nuli. Ovaj "ekstremni doom" balansira na samoj granici mobilnosti i ne znam koliko ima smisla nazvati mrcine-konstrukcije ovog banda "pjesmama", no to uopće nije bitno. Dvije grdosije imenima "Capture" and "Release" koje je band stavio na ovaj nosač zvuka pravi su test za slušatelja. Ključno je pitanje koliko ste spremni uložiti i trpjeti. U ovim prolongiranim hropcima članovi banda sviraju sa okovima na ekstremitetima i dušama, pa škrta svirka jednih Low prema ovoj umrtvljenosti djeluje kao bahato razmetanje. Ono što rade Khanate nema nikakvih kontura i ne postoji neko posebno vezivno tkivo koje svu tu njihovu muku drži na okupu. Primjerice, može proći i cijela minuta prije nego što se jedan disonantni zvuk gitare preobrati u drugi ili dok bubnjar u agoniji uspije podići ruke i udariti po činelama. Vokal Alana Dubina je pak posebna priča: riječi na mukotrpnom putu iz njegovog ždrijela do tog nesretnog mikrofona rijetko izađu neokrznute. Slova tekstova banda tako mutiraju u nakupine sive sluzi i čađe te tako dodatno potenciraju ugođaj jedva pokrenute rđave mašinerije. Svoju pjesmu sporog, tromog hoda i atmosfere pljesnivosti bez olakšanja Khanate sviraju već nekoliko godina i ukoliko imate volje, strpljenja i afiniteta za ovakvo nešto, onda ovih 45 minuta svesrdno preporučam (slobodno posegnite i za njihova dva prethodna albuma koja su pripravljena po identičnoj recepturi). Naravno, pri tome morate preći preko malo teatralnosti bez koje se ne može. Ipak su Khanate u dalekom ishodištu metalci.