Priča o knjigama knjižnice Nag Hammadi od samih je početaka povezana sa prevarama, mistifikacijama, progonima i ubojstvima. Autori tekstova morali su se kriti jer ih je zvanično kršćanstvo proglasilo hereticima a pronalazači ćupova punih papirusa nisu bili nikakvi arheolozi, nego gornjoegipatski seljaci koji su 1945. godine osvećivali ubojstvo oca-okom za oko ili zubom za zub-i voljom providnosti ili slučaja, kopajući rupu u zemlji nabasali na crveni zemljani ćup pun gnostičkih tekstova starih nekih osamnaest-devetnaest stoljeća. Praznovjerje i pohlepa ovdje su išli ruku pod ruku: kao u pričama iz Tisućuijedne noći-kada je iskopao ćup Muhammad Ali-adekvatno ime-isprva se nije usudio razbiti ga-što ako je u njemu džin ili duh? No isto tako moglo bi biti i zlato-vjerojatno je već slijedeće sekunde ćup pijukom bio slupan: no unutra se nalazilo trinaest knjiga papirusa u kožnom uvezu. Pučani su tamo navlas isti kao i u nas: Muhammad je papiruse poneo kući. Zašto Bog bi ga znao. I oni su kod njega stajali neko vrijeme. Zapravo ne baš stajali-njegova je majka istima potpaljivala vatru u peći. Kako je Ali osvećujući oca ubio čovjeka bojao se eventualne policijske istrage pa je-sluteći da bi papirusi mogli biti nešto dragocjeno- ove dao na čuvanje lokalnom svećeniku. Tu se priča napokon počela odmotavati...potonji je posumnjao u njihovu izuzetnost, bili su kontaktirani i kompetentniji likovi; sve se to doduše odvijalo dosta sporo, no krenulo je; u desetljećima koji su slijedili došlo je do nevjerojatne količine intriga, akademske taštine koja se svodila na nadmetanja u stilu «tko će prije do nalaza» i političkih polemika o oportunosti objavljivanja tekstova koji možebitno mijenjaju tradiranu sliku o Isusu, no oni su ipak napokon tu. Vjerojatno najpoznatiji od tekstova nazvan je «Evanđelje po Tomi». Iako smo godinama mogli čitati kako se tobože radi o Isusovom bratu blizancu, kojemu je ovaj povjerio svoja tajna znanja, vjerojatnije će biti da je to zapravo onaj Toma zvani Blizanac iz regularnih Evanđelja Taj tekst je već bio objavljivan na hrvatskome prije nekoliko godina; mala knjižica koja stane u džep, pogodna za čitanje u autobusu i vlaku, da ne kažem avionu; naklada je čak i za hrvatske uvjete bila skromna: 100 komada. Ostali tekstovi -njih trinaest-premijerno su pred nama. Naslovi su dovoljno intrigantni sami po sebi: «Tajna knjiga Jakovljeva», «Rasprava o uskrsnuću», «O podrijetlu svijeta», «Grom: savršeni um» , «Evanđelje istine» i dr. Jako su zanimljivi: «Evanđelje istine» priča priču o čuvenoj zgodi u Edenskom vrtu sa zmijine točke gledišta. A sve su prožete duhom poznatim iz nekih drugih religija, koje nemaju veze sa kršćanstvom. Hinduizam, budizam, zen-budizam i sl. Zapravo cijela ta «stvar» kao da u ovim tekstovima dobija ljudsku, interpretativnu dimenziju, koja nema veze sa ispraznom kršćanskom ritualikom -ne draperija duše nego duša sama. Znači tekstovi koji nemaju doslovno značenje-kojemu egzegeze dodaju određen broj opet «doslovnih» razina-pa onda neki biblijski tumači govore o četiri a neki o sedam razina teksta, ali strogo katalogiziranoga- nego kao da su pisani da bi bili interpretirani, čak kao da su nastali kao interpretacija nekog dubljeg, skrivenijeg teksta koji možda i nije tekst osim u onom smislu u kojemu je svaki sakramentalni život dio svete rečenice. «U početku bijaše riječ. Zašto tata?»-pita se dječak u filmu «Offret» Andreja Tarkovskoga. Tako nekako. Isus koji progovara iz ovih apokrifa posve je drugačiji od onoga s kojim se možemo sresti u Novom zavjetu. Obojica su prijatelji grešnika odnosno slijepih, samo što je onaj prvi bio sućutni bogataš koji pomaže sirotinju, dok je ovaj ovdje poput nas običnih smrtnika koji život žive u duhu parole «pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći». Sjajni dijalozi kao onaj kada učenici, dakle discipulusi a ne apostoli, pitaju Isusa-kamo da idu, u kojem smjeru da se kreću, a ovaj im odgovara «tamo dokle možete, tamo stojte» imaju pravi okus, u kojemu je dobro odmjen odnos između realija i entuzijazma. Doista što možemo do ono što možemo? Mesijanski okvir u kojemu se uvijek govori o Isusu ovdje ni na koji način nema veze s onim što mi pod tim pojmom podrazumijevamo; Isus je više kao mudri znalac koji nema nikakav ekskluzivni ontološki rang u odnosu na one kojima se obraća, osim što mu je spoznaja na višem stupnju, ali iste skale. On i njegovi učenici dijele isti izvor. U jednom vrlo značajnom smislu to je religioznije - Martin Buber možda uopće nije u krivu kada kaže da Židovima nije potreban posrednik do Boga, kao kršćanima, kojima je tradicionalni Krist telefon bez kojega uopće ne bi dospjeli u dimenziju u kojoj je moguć susret sa višim sferama stvarnosti. Kojima je Krist dokaz da ima Boga. Ako vam je potreban takav prijatelj, koji je na duhovni put zakoračio prije vas a neštedimice je sklon podijeliti svoje mape duše i duha sa vama, ovi će vas tekstovi nadahnuti. Putovanje kroz tajnovitu dvostruku muško žensku prirodu (samo)spoznaje u knjižari «Nova» košta 150 kuna.