U jeziku kojim se odiljam neka imena imaju takozvanu dugu, a druga takozvanu kratku množinu. Samozvani gospodari jezika – a ne pjesnici, koji su njegovi jedini legitimni predstavnici, jer su sama utjelovljenja jezika – uvjeravaju nas da kraća imena imaju dugu množinu, a duža kratku. Ova druga u množini se suzdrže, a ona prva dužim nastavkom nadoknade svoju zakinutost, pa tako bar u tom, izvedenom broju ostvare jednakost, za kojom danas svi toliko venu. Umjesto park i šumarak, umjesto takvog razuzdanog raskoraka u njihovoj rasprostrtosti, ujednačeno uredni parkovi i šumarci, koje možete sad i slagati jedne pod druge, u suhonjave stihove zaglađenih rubova. Tako to nekako ispadne.
Dotično uvjeravanje ne uspijeva međutim objasniti zašto neka imena imaju obje množine. Zašto se vuk, čim se nađe u čoporu, može umnožiti i kao vukovi i kao vuci? Vjerojatno bi nas se tu htjelo uvjeriti da se neka imena jednostavno kolebaju. Ali poezija i opet zna bolje.
U ovom slučaju nije čak ni osobito teško. Ako imena jesu stvari, a stvari jesu imena – u što sumnjati može samo nepjesnik − vuci mogu opisivati jedino malobrojniji čopor, vukovi jedino mnogobrojniji. Ako se približavaju samo dva vuka, smiješ povikati jedino Vuci! Ako ih se približava više, možda već pet-šest, povikati smiješ jedino Vukovi! To je sve. Ništa čudno što upravo u poeziji supostoji daleko više takvih množinskih parova nego u običnom jeziku (koji je zapravo jezik neobičan, srozan; istinski običan, nulti jezik jest poezija). Poezija utjelovljuje jezik, i ona ga jedina i osjeća.
Daleko su izazovniji neki drugi odnosi između jednine i množine. Kako, na primjer, ljudsko biće može biti čovjek, da bi onda već dvoje primjeraka bili samo ljudi? Šest glasova u jednini, a samo četiri u množini. Pa neka je i čovek: opet ostaje pet napram samo četiri. Kako jednina može biti veća od množine? Je li to u povijesti došlo do nekog fatalnog nesporazuma? Nikakvo čudo što u nekim govorima ipak postoje čovjeci, ta sasvim prirodna, očekivana bića, kao što još uvijek znaju i mala djeca (inače dobrano veći pjesnici i znalci jezika i od dobrane većine odraslih; mala djeca koja, osim toga, još uvijek itekako znaju da imena jesu stvari, a stvari da jesu imena).
No ima neke dublje opravdanosti za ovakvu kraću množinu. Metafizički gledano – a tako se jedino i može vidjeti – čovjek, ta slika i prilika Božja, i jest čista jednina. Baš kao Bog. Ljudi su tek razvodnjavanje čovjeka. Mrvljenje arhetipskog Čovjeka na čovječanstvo. Svršetak vječnosti i početak vremena. Početak povijesti. Neočekivana, nepravilna množina ljudi kao da svima upadljivo obznanjuje da je on sam, taj peteroglasni čovek ili šesteroglasni čovjek, više, veće od svoje raspalosti na brojivost. (Nije to kao talijanski guaio, nevolja, koji se u množini skrati na guai! Kako sasvim pravilna množina može biti kraća od svoje jednine!? Je li to tek psihološka doskočica, izraz tješenja i samotješenja? Nešto kao: ne mari ako nevolja nikad ne dolazi sama; dvije ionako nisu više od jedne, nego su, gle što ti kaže sam jezik, čak i manje.)
I što više o tom osjećam, to mi je očitije da jest tako i da se tu više nema bogzna što reći.
Šapuće mi tako jezik kojim sam rođen.
Jezik kojim se končam