Iako u glazbenom smislu danas od Nirvane nije ostalo gotovo ništa, Cobainova spremnost i kapacitet u izražavanju angsta američke provincije s konca osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća gotovo pa su besprijekorni. Nakon Nirvane svirati na tragu Nirvane-pa čak kada to rade stari lisci poput Metallice na 'Loadu'- znači samo blijedo klonirati jedan izvoran osjećaj, jednu ampulu, ili bi se možda Cobainu više svidjelo, injekciju energije u pročišćenom obliku pakirati kao mineralnu vodu. U svojim posljednjim intervjuima Cobain se jadao i ispovijedao kako ga je najviše strah da mu pjesme i osjećaj za život neće dostojanstveno starjeti, ili dobro podnositi novostečene okolnosti slave i medijske sveprisutnosti, da neće biti kao dečki iz R.E.M.-a, čiji je moral Cobainu bio neupitan. Na jednom mjestu u 'Dnevnicima' pripovijeda o ovoj promjeni statusa, prepričavši šetnju ulicama nekog od gradova pohođenih tijekom turneje kao ulazak imperatora u stari Rim. Trebat će nam uskoro sprej za rastjerivanje djevojaka, piše Cobain, i za razliku od uobičajenog mnijenja, barem kada je javna slika o njemu u pitanju, mrtav hladan zapisuje da je spreman na sve samo da nakon toga dobije dostatne količine novca potrebnog za urokavanje narkoticima i tjelesnom ljubavlju, koje je obožavao, no s finom distancom ipak samoga sebe opisivao kao čovjeka koji je klasični primjer osobe uništene pretjerivanjem u užicima . 'Dnevnici' su izvorno objavljeni 2002. u izdanju 'Riverhead Pressa' i smjesta su podigli priličnu prašinu po svim medijima. Logično jer je Cobain jedna od najvećih postuhmnih zvijezda koje smo imali prilike vidjeti zadnjih desetljeća, a biznis oko njegova benda, s gomilom sudskih procesa, punio je novine godinama nakon njegove smrti. Ovi njegovi 'Dnevnici' prava su mala kuhinja u kojoj je po svojim loncima i zdjelama jedan vrlo talentiran frajer mućkao svoje alkemijade i čitani s distance od nekih desetak godina, koliko je prošlo otkad si je Cobain razneo glavu sačmaricom, vjeran su prijenos Nirvanina žestoka prangijanja u svijet pisane riječi. Unutra zatičemo kompozitora koji nema pojma o komponiranju, no spojenog krvotokom na glazbu, s duhovitim i često ironičnim komentarima o svijetu u koji je pokušavao utisnuti svoj pečat. Nekako paralelno s Cobainovim bilješkama čitao sam Dylanovu autobiografiju, i gotovo da se može rukom u obje knjige opipati njihova samosvijest. Cobain prije izlaska albuma očekuje slavu, Dylan 'vidi' da među gomilom folkera iz Greenich Villagea sudbina gleda u oči baš njega. Naravno, Dylan je stariji, mudriji, no neke embrionalne životne mudrosti ima i kod suicidalnog, destruktivnog, pogruženog Cobaina. Ne da nije bio slijep, nego je stvari vidio jasno, ako su to mogućnosti dozvoljavale: motreći kolege glazbenike na nekom festivalu lakonski kažeda mu je sve izgledalo 'kao da gledaš seminar za trgovce nekretninama', a sam toliko žari i pali kad god piše o svirci, baš kao i Dylan u svojim 'Chronicles'. Da parafraziram Dylana, obojica pišu kao da bi objavljivanje platili iz svoga džepa, a zvuče kao da su već platili cijenu svega. Teško je biti ravnodušan prema tipu koji u svojim usput vođenim črčkarijama ima rečenicu kakvu nećete naći, ma koliko se trudili, u cjelokupnoj današnjoj npr. hrvatskoj književnoj produkciji. Evo jedne: 'Sreo sam mnoge umove sposobne pohraniti i prevesti ogromnu količinu informacija, ali svejedno nemaju ni mrvicu talenta mudrosti ili uvažavanja strasti'. Iako usporedba nije fer, jer je to kao da usporedite pitt bulla, spremnog na sve, s nekim damskim pudlom, spremnim tek na sljedeći obrok (slave, kostiju i tako dalje). Vlastiti je glazbeni rukopis definirao kao 'Black Sabbath koji izvode Knack, Black Flag, Led Zeppelin, Stoogese, i mrvicu Bay City Rollersa', a na tekstopisanje gledao kao na 'hrpu kontradikcija podijeljenih između vrlo iskrenih mišljenja i osjećaja koje imam i sarkastičnih i nadam se-duhovitih odgovora na klišeizirane boemske ideale koji su se kroz godine potrošili.' Kaže: možeš pisati kao tužni vizionari Stipe ili Morrisey ili možeš igrati ulogu 'budalastog bijelog dečka kao što je Van Halen i ostalo heavy metal sranje'. Međutim heavy metal mu je bio bitan, Nirvana su heavy metal odsviran na punk način. Devedesete su svojim reciklažama postigle premošćivanje generacijskog jaza, kojeg, po Cobainu, više nema. Divi se afroamerikanicima, koji su prije 50 godina izmislili rock a sada i sljedeću inovativnu glazbu: rap/hip hop. Tuga buga je što priznanja dobivaju tek kad postanu korektni na bjelački način. Sve u svemu, u toj svojoj kuhinji Cobain često kuha na polupanim loncima, punima kojekakvih zakrpa (priznaje da nema pojma tko je, nego da vlastitu osobnost gradi iz komadićaka tuđih osobnosti), no šefu Nirvane, dok ubacuje namirnice pred veliko kuhanje, ne drhte ruke, ovaj tip uopće ne petlja sa začinima koji bi mogli ušminkati njegovu individualnost, ili je lažno podići na tobože viši stupanj. I iako ima cijelih pasusa napisanih očito 'na nečemu' on ni tada ne lebdi iznad samoga sebe 'u značajnom nadrealnom smislu', nego je tek (ili čak) Kurt Cobain, momak koji ne zna tko je, ali to ne zna s ogromnom količinom energije pretočene u pjesme koje, adekvatno pojačane, garantirano čupaju grkljan.