Ako je vjerovati bolje upućenima, četvrti album njujorčanke Linde Draper nazvan «One Two Three Four» prati krivulju njezina kreativnog (od)rasta(nja). Meni je ovo prvi susret s Lindom i nisam ostao ravnodušan. Iza njezina umilnog lica krije se kristalni glas školovan u crkvenom zboru, dok je njezina lirika fini isječak velegradske tjeskobe koja nikada ne prelazi u maligna stanja. U skladbama «Super Zero», «Big Blue Sky», «Needlessly» ili «Lifeboat», zatječemo je u njezinu dnevnom boravku, kako zamišljena nad akustarom mjeri brzinu zvuka samoće. Pri tome joj asistira legendarni Kramer. Taj «Mefistofeles od papirnate kaše» u osnovi je trgovac zmijskim znojem i prodaje jedan te isti studijski trik već desetljećima, no teško mu je odoljeti. Zato je space-folk Draperove istodobno taman, prozračan i spokojan. Kao onaj koji svira Sue Garner, za usporedbu. Linda Draper je ime koje valja upamtiti.(P.S. Poslušajte svakako i novi album sjajne Erin McKeown «We Will Become Like Birds», te «Humming By The Flowered Vine», prvi album Laure Cantrell na Matador Recordsu.)