Lorna je kvartet iz Nottinghama koji bi se opasno mogao svidjeti svima koji su voljeli Cowboy Junkies, Mazzy Star, Nicka Drakea ili Belle & Sebastian. Njihova glazba snovito je lutanje rubovima škotskog popa, elektronike, amerikane, a izvode je kao da ovlaš dodiruju instrumente; rezultat je stoga umjesto reskog, jasno omeđenog sounda nekakva impresionistička glazbena konstrukcija koja podsjeća na, carnoovski rečeno, pejzaže u magli. Pjesme su im izrezbarene gomilom instrumenata, od pedal steel gitare do francuskog roga, flaute ili banjoa. Album otvaraju s "Understanding Heavy Metal Parts I and II.", i za ovako nježnu skupinu, vrlo odrešito uvode u svoj svijet. A zvuče kao da astralnosti spiritualnih dimenzija kontriraju prozom i dosadnim momentima iz svakodnevice. Truba ‘igra' ulogu proznog uokviravača, stroga je i zvuči kao poziv na posao ili u vojsku. Ovim strašnim upozorenjima kontru lupaju konvencionalniji instrumenti tipa pedal steel i banjo, čija je poruka puno ležernija: polako, stići ćemo na posao ili u rat sutra, preksutra. Da je ovo što radi Lorna kojim slučajem poezija, sigurno bi se reklo kako lirski subjekt rado i često liježe u travu s čačkalicom u ustima. Bubanj je uglavnom odsviran četkicama, tako da on u ovoj igri zabušavanja ne samo da ne potiče podizanje bila, nego dapače stvara podlogu za spomenuto ležanje. Na sve to dodajte zvuk identičan pjevajućoj travi iz crtića, koji povremeno zamijauče iznad pjesama i poništi svaku patetiku i sevdah u koji ste, eventualno, mogli upasti. U ‘Remarkable things' napravili su pravi mali film o djeci prepuštenoj vlastitim imaginativnim sposobnostima, bez upliva odraslih. Iako su natprosječno snoviti, ovi zemljaci Robina Hooda i Kevina Keagana ne zvuče budalasto, niti definirano nekakvom kontraškom ideologijom. Vrlo su nenametljiva svjetonazora i gotovo da im je nemoguće staviti određeni glazbeni prefiks: svega tu ima, i sve je rabljeno jer im je trebalo, a ne da bi potvrdili svoju pripadnost nekom plemenu; kao ona lipa u pjesmi Tina Ujevića, koju mu je zamjerao Krleža, govoreći mu, Augustine ispred ‘Kazališne kavane' nema lipa. Stari mu je vagabundo odbrusio, dajte Krleža, nemojte me z..., trebalo mi je zbog rime!