Mogu i moram priznati: obrecnuo sam se kada sam čuo prodornu poliestersku bas dionicu "Monkey", uvodne pjesme "The Great Destroyer", novog albuma jednog od najintrigantnijih bandova na planeti. Kada me pak nešto kasnije u "Everybody's Song" dočekao gnjev upakiran u plastični omot, nekoliko trenutaka nisam znao gdje se nalazim. Ovo su Low? To je onaj skroman, topli, ekonomičan i puritanski radišan band iz srca hladne Minnesota? Oni koji sa dva tona bez problema ispunjavaju cijelo slušno polje i usporavaju puls? Uvijek sam osjećao bliskost s onom školom mišljenja koja tvrdi da neprimjerena produkcija ne može uništiti dobar materijal, no može ga opako zamrljati. Znam da je Dave Fridmann bio proglašen "vrućim" producentom u Rolling Stoneu, a znam i da njegove šminkerske intervencije pristaju jednim Flaming Lips ili bandu sličnog profila, no Low su si napravili medvjeđu uslugu time što su angažirali Fridmanna da na njihova mećavom išibana lica nanese naslage pudera. Znate kako se kaže: onaj tko kravatu ne nosi svaki dan, sa njom izgleda smiješno. "The Great Destroyer" ima predivnih pjesama, možda još i jačih od onih na prethodniku "Trust", no simptomatično je da su najuspjeliji trenuci na albumu upravo oni kada se najmanje osjeti producentova ruka. Drugim riječima, kada su Low najbliži sebi i kada je u prvom planu njihov šarm, tada sve funkcionira besprijekorno (predivne "Silver Rider" ili "Death Of A Salesman" u kojoj Alan dirljivo reflektira na svoju "ulogu" glazbenika unutar zajednice). U onim drugim momentima, na površini se pojavljuju naznake grotesknog, a to je posljednja stvar koja treba ovakvom bandu. Low se u pop komadu "California" kao mudri sjevernjaci sa dozom humora obraćaju "onome tko mora prodati farmu i vratiti se u Kaliforniju gdje je toplo". No, slušajući album morate se počesati po glavi i upitati se zar nisu sami Low ti koji "odlaze u Kaliforniju" te bježe od jednostavnosti i onog rudimentarnog, gotovo asketskog koje im je služilo kao gorivo 10 punih godina. Ipak, nema smisla samo tako se obrušavati na Mimi, Alana i Zaka. Kao što sam već napomenuo, produkcija je ipak samo produkcija, a Low su i u ovakvom izdanju sjajan band. Nisu izgubili ni na ljepoti niti na intenzitetu, a kroz album se fino provlači i ona poznata dimenzija strahopoštovanja i blage jezovitosti. Low su i dalje... Low. No, zapravo- jesu li? Tvrdnja da su stvari i dalje iste zapravo zvuči pomalo lakomo i nepromišljeno. Mnogo toga, a ne samo Fridmannov kroj novog ruha banda sugerira kako su Low na prekretnici. Low su promijenili izdavačku kuću i ušminkali svoju web stranicu. Nedavno su izdali retrospektivni paket raritetnih snimaka (usput rečeno- sjajan je), te novi album nazvali "The Great Destroyer". Pjesme su imenovali sa "When I Go Deaf" i "On The Edge Of", a neki od otpjevanih stihova su "And I'll stop writing songs" i "The words now are wrong and I burned my guitar in the rage". Završna pjesma zove se "Walk Into The Sea". Uglavnom, previše je simbola na jednom mjestu. Dakle: novi početak, kraj ili početak kraja? Kako su Joy Division, veliki uzori banda, svojevremeno rekli: nešto se mora prelomiti. Mimi, Alan i Zak: sretno. Koji god put izaberete. Pa makar i onaj za uštirkanu Kaliforniju.