1. Iako biste tijekom preslušavanja M. Wardova 'Transistor Radia' mogli pomisliti kako ste na odmoru u Perl Harbouru netom prije no što je započeo Drugi svjetski rat, upravo je ovaj njegov future in the past koncept temelj visokom šarmu njegovih pjesama, otjevanima u košuljama koje se više ne nose, s refrenima koje je radio postajama nemoguće čuti, pa vam on ispadne nešto kao dobri duh preko čijih ćete melodija ući u tamne,no ne nužno i mračne zakutke vlastita života, gdje možda već dugo niste bili. Nije to nevino stanje prije pada, po Wardu čim smo se rodili pali smo na pod bolnice, i to pijanom ocu iz ruku, te smo ovdje kod temeljnog obilježja ovakvog singer/songer/writovanja: iz pjesme u pjesmu Ward se ljulja kao pijani brod, a njegov iščašeni country zvuči kao da je, prije svega ostaloga, temeljno obilježen rumom, ključnim napitkom za stjecanje mornarske vizije života. Nemarne forme, ritma koji je stalno na izdisaju, ogledni primjerak lo-fi estetike, 'Transistor Radio' ispod svoje razbarušene površine nudi pogled na svijet kakav smo imali prije no što su jazz, blues i country odlučili krenuti svatko svojim putem. Havajske cijukave gitare nadmeću se kod njega s klavirom, a kada u 'priču' upadnu udaraljke više imate osjećaj da je neka nabrijana klapa došla raditi reda u gostionici, nego što možda pomislite kako je cijela stvar dobila na ritmu. Album otvara akustična obrada hita The Beach Boysa "You Still Believe in Me",a sa reminescentskom taktikom Ward nastavlja tijekom cijelog albuma, prizivajući njime vremena singl ploča i džuboksa. 'Big Boat' mu je najnabrijana i paradoksalno, najdosadnija stvar na albumu. No spori, lijeni komadi, s pijukavim gitarama u pozadini,kao npr.'Paul's Song' ili 'Radio Campaign' s bubnjem ozvučenim poput kuhinjske posude, svojim nježno/ironičnim štimungom i 'nagnutim' svjetonazorom ključna su mjesta na kojima je moguće naći dušu ovoga albuma. 2. Pozdrav prošlosti, naklon «radio danima». Oduvijek sam se pitao kakvo je uistinu bilo vrijeme kada je obitelj Salinger sjedila okupljena oko te čudne kutije iz koje su izlazili još čudniji zvukovi. Ili, još bolje, kako je bilo čuti graciozan i ranjen glas Billie Holiday kroz prizmu blagog krčanja nenamještene stanice. Morat ću ponovo upitati i roditelje da li je taj radio Luksemburg zaista bio tolika fama. Uglavnom, nisam proživio ta vremena, ali moja vizija istih dobila je audio inačicu u ovom albumu. Paradoksalno je da blagost jedne «One Life Away» doživljavam kroz nule, jedinice i kompjuterske zvučnike, no pretpostavljam da se tim «sretno sivim» vremenima ne može prići bliže. I da, bez nostalgije, molim. Osobenjak M. Ward je usprkos tome što jednim okom gleda unatrag otprije poznat kao moderni indie vitez (ovjeriti fini «Transfiguration Of Vincent»). Tako u primjereno «trapavom» stilu primjereno zamrlja i smuši tijek pjesme kako bi ona bila i dovoljno pristupačna i dovoljno musava. Vulgariziranju bilo kojeg roda ulaz zabranjen. Uz Wardove pjesme vide se lijeno popodne, momčići u kratkim hlačama kako prašnjavim makadamom trče na ručak, te eho doo-wapa, folka, bluesa i starog FM radio programa (kojem su se klanjali i jedni Ramones) kako se nemarno odbija od zidova prenapučene sobe. Sukladno duhu vremena na kojeg referira, M. Ward nije ni u kakvoj žurbi i njegovoj smjesi letargičnih gitara, slidea, timpana i mekih perkusija treba vremena da dopre do slušatelja. Želim reći da vam neko ovlaš slušanje jedne ili dvije pjesme s albuma neće dati nikakvu sliku o tome kako je ovo divan i nježan album. «Transistor Radio» ide u širinu, no ne gubi dimenziju intimnosti i plahosti, a glazbu sa takvim «svojstvima» nije baš lako konstruirati. Ma sve je jasno već sa mirnim akustičnim prebiranjem uvodne «You Still Believe In Me». Bravo.