«Lambchop s kompjuterskim bubnjem», «Suicide bez heroina i rock and rolla» samo su neki od brojnih pokušaja kojima su rock časopisi svojevremeno nastojali predstaviti javnosti tvrdoglavi sad-core senzibilitet škotskog dvojca Arab Strap. Uskoro su Aidan Moffatt i Malcolm Middleton počeli hvatati vlastiti rep, a ja sam interes za Arab Strap počeo polako gubiti nakon njihova izvrsnog drugog albuma «Philophobia». Do danas sam ga potpuno i izgubio, pa me je stoga «Into The Woods», drugi samostalni album Malcolma Middletonea, još više iznenadio svojom svježinom, lucidnošću i briljantnom realizacijom (veći je dio materijala svojim rukama odsvirao multiinstrumentalist Middletone, dok su tek povremeno uskakali i većinom figurirali kolege iz okružja Chemikal Undergrounda). Danas miljama daleko od sirovih lascivnih sinkopa kojima su osvajali Arab Strap na pravim pločama, Malcolm Middletone je pravi one-man band koji je mene u mnogo čemu podsjetio na Jamesa McNewa iz skupine Yo La Tengo i njegov alter-ego Dump. No Middleton je bolji, dublji, opasniji, ide potpuno okomito i iskreno do granice koja budi nelagodu. Uostalom, on je u stanju isporučiti shoe-gaze remek-djela «Loneliness Shines» i «Bear With Me», a potom se poigrati sa škotskim folklorom («Monday Night Nothing»). Dok «novi puritanci» razvlače otočku noć na stotinu i više strana, Malcolm Middletone je pakira u malominutne molotovljeve koktele koji zavrjeđuju epitet najboljeg ovogodišnjeg pop-proizvoda iz Ujedinjenog kraljevstva!