Od vječite zaokupljenosti ranim Springsteenom i crnačkom glazbom Philadelphije, za braću je Bielanko trenutačno važniji tek povratak «u garažu» njihova doma u Phillyju. Ondje su se vratili prije dvije godine kako bi vidali rane nakon neuspjela i potpuno nepotrebna pokušaja proboja u mainstream albumom «Float Away With The Friday Night Gods». «20 000 Street Under The Sky» pokazao se potpunom duhovnom obnovom Sergea i Davea Bielanka, nepopravljivih rock and roll romantičara. Novi je, peti po redu album «If You Didn't Laugh You'd Cry» još zeru bolji. On svakim svojim tonom, svakim svojim stihom hvata ritam ulice, uspostavljajući trajni, duboki dosluh između pravilno raspoređenih utjecaja (Boss, Dylan, Phil Spector itsl.). Dilanofilske «City Of Dreams» i «Out Of Tune» vjerojatno su najdirljivije laganice koje su do sada stvorili, dok su robusne, plesne i raspjevane «Hustle», «Fat Boy» i «Sooner Or Later» uvjerljivo podsjećanje na Marah kakve smo znali na prijelazu tisućljeća. Još da u skoro vrijeme ubodu pjesmu poput «My Heart Is The Bums On The Street», koja ih brižljivo čuva od životne prolaznosti. U svakom slučaju, novi album pruža i više nego dostatno razloga da provjerite zašto su Marah, npr., omiljeni band Nicka Hornbyja. (P.S. Tople preporuke vrijede i za album «The Sunlandic Twins» pouzdanih Of Montreal te prvijenac Mobius Banda «Loving Sound Of Static».)