Bilo bi uzalud tragati za etimologijom prezimena Yourcenar jer je ono umjetna tvorevina, načinjena premetanjem slova „stvarnog” imena. Pritom, (prezi)ime Yourcenar ne znači ništa, za razliku od nekih drugih imena koja su si izumili književnici, kao što su primjerice Multatuli ili Malaparte, ili onih koja su skrojena u samoj književnosti, kao što su imena Maldoror ili Moravagine, koja se nude manje-više jasnim semantičkim tumačenjima. Igra čiji je proizvod prezime Yourcenar sličnija je onoj koju je među prvima primijenio François Rabelais, presloživši svoje ime i prezime u Alcofribas Nasier, s tim što je Alcofribas teže izgovoriti nego polazno ime, dok je s imenom Yourcenar obrnuto. Osim toga, Alcofribas Nasier zvuči zastrašujuće učeno i smiješno, a prezime Yourcenar, kao što svjedoči biografkinja Josyane Savigneau, „svojim egzotičnim zvučanjem priziva daleke i nepoznate zemlje” i „čini se kao sam znak nečega stranog”.[1]
Marguerite Cleenewerck de Crayencour rođena je 1903. u Bruxellesu. Njezin otac Michel bio je potomak obitelji veleposjedničkog građanstva koja je od ranog 19. stoljeća uz prezime dometala vlastelinski pridjevak „de Crayencour”, prema imenu svojeg glavnog posjeda u okolici Lillea u francuskoj Flandriji. Majka, Fernande de Cartier de Marchienne, potjecala je i u formalnom pogledu iz belgijske plemićke obitelji. Umrla je deset dana nakon što je rodila Marguerite. Michel Cleenewerck imao je sina iz prethodnog braka, a treći put se oženio 1926, potkraj života. U međuvremenu, bio je ljubitelj ženâ, kockanja i putovanja. Uz ostalo, naslijedio je dvorac Mont-Noir na belgijsko-francuskoj granici i rezidencijalnu gradsku vilu (hôtel de maître) u Lilleu. Dvorac je prodao 1913., u pravi čas, jer je nekoliko godina potom bio uništen u bitkama Prvog svjetskog rata.
Marguerite su odgajale guvernante, a uključivao se i otac, koji kod nje potiče ljubav prema književnosti, budući da i sâm mnogo čita, naročito Shakespearea, Ibsena i ruske pripovjedače. Marguerite nije pohađala školu; grčki i latinski je učila uz pomoć privatnih podučavatelja. Uoči rata s ocem se preselila u Pariz, prvu godinu rata proveli su u Engleskoj, potom su se vratili u Pariz, a onda od 1917. do 1922. živjeli na jugu Francuske, gdje se Marguerite prvi put susreće s važnijim rimskim starinama, a otac pohađa kasina u Monaku. U Nici je 1919. položila ispite iz latinskog i grčkog za bakalaureat. U tom provansalskom razdoblju napisala je i dvije pjesničke knjige: prva, poema Vrt himera (Le jardin des chimères), pod jakim utjecajem čitanja Victora Hugoa, objavljena je 1921. u Parizu o trošku autoričina oca, a sljedeće godine druga, zbirka pod naslovom Bogovi nisu mrtvi (Les dieux ne sont pas morts). Na te je prvijence Yourcenar poslije gledala kao na bezvrijedne pokušaje kakve „mladi pisac ponekad prebrzo objavljuje”. Za potrebe tih izdanja mlada je autorica zajedno s ocem smislila svoj nom de plume: „Marg Yourcenar”. Prezime Yourcenar je gotovo potpuni anagram imena Crayencour. Od tada ga koristila na svim svojim objavljenim radovima, a 1947. ono joj je postalo i službeno građansko prezime.
Od 1922. do 1925. Yourcenar često s ocem boravi u Italiji, od sjevera do juga. Osobito je se dojmila Hadrijanova vila u Tivoliju, 1924. godine, kao „urušena palača pod vriježama kupine i korijenjem, neka vrsta Trnoružičina dvorca”. To je potiče da čita rimske povjesničare o tom caru iz ranog 2. stoljeća i poslije je dovodi do likovnog djela Giovannija Battiste Piranesija i njegovih brojnih bakroreza s preciznim prikazima tadašnjeg stanja rimskih starina u Italiji, među kojima ih šesnaest prikazuje spomenutu građevinu. S dvadesetak godina, već je razrađivala zamisli koje će poslije pretočiti u svoje najvažnije knjige. Njezine glavne književne preokupacije bile su u osnovi već tada definirane, kao što pokazuje nedovršeni pothvat velikog romana pod naslovom Vrtlog (Remous), koji je pisala dvadesetih godina 20. st. i koji je kao takav ostao neobjavljen, ali je sadržavao zametke onoga što će poslije biti roman Crna mijena i prvi dio autobiografske trilogije Labirint svijeta.
U drugoj polovici tih dvadesetih godina 20. st. Yourcenar mnogo boravi u Švicarskoj, gdje joj je otac na liječenju od raka grla i gdje, u Lausannei, umire 1929. Neposredno pred smrt dospio je pročitati prvo zrelije djelo svoje kćeri, Aleksije ili traktat o uzaludnoj borbi (Alexis ou le traité du vain combat), tiskano kasnije iste 1929. To je mali roman ili récit („ta tako francuska forma”, koja je bila dugo zapostavljena pa oživljena počevši od ranog 20. stoljeća, kao što će Yourcenar poslije objasniti u razgovoru s Matthieuom Galeyom). Sadržaj mu je dugo pismo koje naslovni lik, glazbenik, upućuje svojoj supruzi razlažući joj da je mora napustiti jer je, kako diskretno naznačuje, skloniji muškarcima; shvatio je da je borba s tom sklonošću uzaludna, a njegov odlazak nužan kako bi se ostvario kao slobodno biće. Počevši od naslova i forme, jasan je utjecaj Andréa Gidea, iako je Yourcenar radije isticala da je u to doba naročito osjećala bliskost Rilkeu. Edmond Jaloux, ugledan kritičar tih godina, pozdravio je pojavu „novog velikog talenta”.
U svojem pripovjednom prvijencu Yourcenar je transponirala stvarnu bračnu situaciju nekadašnje majčine i potom očeve prijateljice, Jeanne de Vietinghoff, žene kojoj se divila i u njoj trajno nalazila uzor inteligencije, otmjenosti i ljepote (možda u njoj nesvjesno videći majku, umjesto one koju nije upoznala). Od toga je začudnije što je središnjom temom Aleksija Yourcenar nagovijestila ono što joj se, u sličnu obliku, uskoro i samoj dogodilo. Uz ostalo Yourcenar je dvadesetih 20. st. napisala romansiranu biografiju ili biografsku studiju o starogrčkom pjesniku Pindaru, „ne pomišljajući na to da bi mi trebalo dvadeset godina razmišljanja i proučavanja da shvatim što znači slika svijeta koju je mogao imati netko kao Pindar”. Studija se 1930. nalazila kod pariškog nakladnika Grasset, u ormaru odbijenih rukopisa. Tu ju je pronašao novi Grassetov zaposlenik, mladi André Fraigneau (1905. – 1991.), i uvjerio vlasnika da je treba objaviti. Na sastanak s Fraigneauom Yourcenar je donijela i rukopis svojeg novog romana, naslovljenog Nova Euridika (La nouvelle Eurydice), u kojem proširuje tematiku iz Aleksija dodajući inicijalnom bračnom paru i treću osobu, tako da nastali emocionalni trokut potpunije odražava negdašnju bliskost njezina oca sa supružnicima De Vietinghoff. Yourcenar će poslije vraćanje toj temi ocijeniti kao pogrešan korak, a novi, opširniji roman „odviše književnim” i slabijim od prvoga. Zahvaljujući Fraigneauu, Nova Euridika tiskana je već 1931., a Pindar 1932. Yourcenar se zaljubila u tog urednika koji je i sam bio pisac, dobro upućen u klasične jezike, vitka stasa i „arogantna osmijeha”, i koji će se u Drugom svjetskom ratu svrstati među francuske pisce-kolaboracioniste, ne zgriješivši ipak toliko da bi nakon oslobođenja završio u zatvoru, a u poraću postati jednim od omiljenih pisaca francuske intelektualne desnice što se borila protiv „hegemonije” Sartreova egzistencijalizma. No, Fraigneau je bio homoseksualac i Yourcenar ga u erotskom smislu nije nimalo privlačila. Čini se da je, zbog te nedostižnosti, Yourcenar bila samo još više opsjednuta njime. Gotovo pola stoljeća poslije Fraigneau je svoje sjećanje na taj aspekt odnosa s Yourcenar sažeo u dvije rečenice: „Bila je oličenje žene koja voli žene. Ipak, ubrzo sam shvatio da sanja o tome da bude ljubavnica muškaraca koji vole muškarce.”[2] S druge strane, Fraigneau je bio uvjeren da Yourcenar posjeduje izniman književni talent ‒ osobito u tom predratnom razdoblju, prije nego što ga je dijelom izgubila družeći se sa „svim tim ljevičarima tamo u Americi”.[3]
Začuđen kad je doznao da autorica izvrsne knjige o Pindaru nikada nije bila u Grčkoj, Fraigneau ju je potaknuo da posjeti tu zemlju i preporučio je svojem grčkom prijatelju Andreasu Embirikosu (1901. – 1975.), nadrealističkom pjesniku koji je u Parizu studirao psihoanalizu, naučavao seksualnu slobodu i izrugivao buržoaziju, iako je i sam pripadao obitelji bogatih brodovlasnika. Yourcenar tada doista postaje očarana Grčkom, tim „jedinstvenim čudom u povijesti čovječanstva” čiju živu bit profesorsko znanje nije sposobno dokučiti. Od 1932. do 1939. redovito je provodila po nekoliko mjeseci na grčkim otocima, ploveći po Egejskom i Crnom moru, boraveći u Ateni i Istanbulu ili obilazeći pješice sela na kontinentu. Osim Embirikosa, s kojim se vrlo zbližila, druguje tada i s filologom Konstantinom Dimarasom, koji joj otkriva poeziju nedavno umrloga Konstantina Kavafisa; zajedno s njim izrađuje francuske prijevode Kavafisovih pjesama, kojima će potom dodati i važan uvodni „Esej o Kavafisu” (prvi put objavljen 1940. u pariškom časopisu Mesures i poslije više puta prerađivan, da bi naposljetku, pod naslovom „Kritičko predstavljanje Konstantina Kavafisa”, izašao kao predgovor zbirci Kavafisovih pjesama u prijevodu Yourcenar i Dimarasa). U sentimentalnom ili erotskom pogledu najvažnije od grčkih prijateljstava bilo joj je ipak, po svemu sudeći, ono s Lucijom Kyriakos, udanom za jednog od Dimarasovih rođaka, koja će poginuti početkom Drugog svjetskog rata u njemačkom napadu na grad Janjinu u Epiru.
Yourcenar je 1930. godine proživjela u ekonomskom pogledu razmjerno bezbrižno jer je nakon očeve smrti unovčila svu svoju imovinu s namjerom da desetak godina provede oslobođena obveze da zarađuje, s dovoljno sredstava za troškove redovitih putovanja i boravaka u raznim zemljama i gradovima. Zime je uglavnom provodila u Parizu, u hotelu Wagram, a toplije dijelove godine u Grčkoj i Italiji; osim toga povremeno je boravila u Švicarskoj i Austriji. Uzgred je donekle upoznala i dalmatinsku obalu, ploveći iz Venecije u Grčku, a vidjela je i Budimpeštu i Beograd, putujući brodom niz Dunav i natrag, iz Beča u koji je rado dolazila. Radije nego Freuda, u Beču je našla načina da upozna Rudolfa Kassnera, diskretno kršćanskog filozofa koji se bavio mitovima, imaginacijom i religijom na posve drukčiji način (njegova knjiga Elementi ljudske veličine objavljena je 1931. u francuskom prijevodu). Početkom 1937. bila je kratko u Londonu, posjetivši Virginiju Woolf čiji je roman Valovi prevela na francuski te godine. Najdalekosežniji susret zbio se u veljači iste 1937., u pariškom hotelu Wagram, kada je Yourcenar upoznala američku profesoricu engleskog jezika Grace Frick (1903. – 1979.). Nakon što su zajedno provele nekoliko mjeseci na putovanju u Italiju i Grčku, Frick se vratila u New Haven, na sveučilište Yale gdje je pripremala doktorsku disertaciju. Potom je i Yourcenar otputovala u Ameriku, gdje je živjela s Frick od jeseni 1937. do proljeća 1938. Kada se vratila u Europu, za Yourcenar je slijedilo razdoblje kolebanja između nekoliko različitih sentimentalnih veza u koje se zaplela. Njezina financijska zaliha, kao što je točno isplanirala, bila je 1939. na izmaku. Pošto je u rujnu 1939. započeo Drugi svjetski rat, brzo su se sužavale mogućnosti da nađe kakvo namještenje ili zaradi za život pisanjem i prevođenjem. Tako je u jesen 1939. prihvatila poziv Grace Frick da kod nje provede još jednu zimu. Iako to tada nije mogla znati, to putovanje brodom od Bordeauxa do New Yorka značilo je njezino trajno preseljenje u Ameriku.
Desetljeće do tog prijelomnog trenutka nije za Yourcenar bilo doba dokolice, nego naprotiv intenzivna književnog rada. Kod Grasseta, s Fraigneauom kao urednikom, objavila je četiri knjige. Knjiga naslovljena Smrt vozi zapregu (La mort conduit l’attelage), objavljena 1934., sastoji se od triju pripovijesti čije su radnje smještene na početke novog vijeka, na temelju građe iz napuštenog romana Vrtlog, i koje će, svaka za sebe, mnogo poslije poslužiti kao jezgre zasebnih djela, među njima i romana Crna mijena. Iste godine objavljena je i Kovanica snova (Denier du rêve), roman koji je zapravo niz novela povezanih kovanicom od deset lira što u suvremenom Rimu prelazi iz ruke u ruku, a središnji moment oko kojeg se različite radnje odvijaju jest pokušaj atentata na Mussolinija. U knjizi Vatre (Feux), objavljenoj 1936., sentimentalni dnevnik povezuje, poput žbuke, devet ljubavnih priča poznatih antičkih, uglavnom grčkih likova, s tim da u cjelini prevladava glas ženskog subjekta, ranjenog beznadnom ljubavlju na koju nema uzvrata. To je neobično za Yourcenar u čijim djelima središnju ulogu redovito igraju muškarci. Napokon, u knjizi pod naslovom Snovi i sudbine (Les songes et les sorts), iz 1938., Yourcenar je skupila dvadeset i dva kratka izvješća o snovima, „onima koji su najsnažnije potresli ili utješili jedno biće koje je mnogo sanjalo”. Kritičara Jalouxa ti su zapisi podsjetili na Baudelairea i Rilkea.
Grasset, međutim, nije bio jedini izdavač Yourcenarinih djela u predratnom desetljeću. Dvije posljednje izašle su kod Gallimarda. Na poziv Gallimardova urednika Paula Moranda, Yourcenar je skupila deset pripovjedaka, većinom prethodno objavljenih u časopisima, u zbirku pod naslovom Orijentalne novele (Nouvelles orientales), koja je izašla 1938. Knjiga je posvećena Andreasu Embirikosu. Pojam „orijentalno” iz naslova obuhvaća Aziju (Kinu, Japan, Indiju), Balkan i Rusiju, u čijim je legendama Yourcenar našla poticaj za vlastito fabuliranje i fantazije. Balkan pritom uključuje Grčku (tri priče) i južnoslavenski svijet na rubu Osmanskog Carstva (dvije priče, u novijim izdanjima tri). Rusiju je u izdanju iz 1938. predstavljala jedna priča, „Zazidani u Kremlju” (Les emmurés du Kremlin), ali ju je autorica u novijim izdanjima knjige izostavila „kao isuviše neumjesnu da bi zasluživala popravljanje”.
Kod Gallimarda je 1939. izašao i kratki roman Udarac milosrđa (Le coup de grâce). Radnja mu se odvija u baltičkoj pokrajini Kurlandiji, u vrijeme građanskog rata u Ruskom Carstvu poslije Otkobarske revolucije. U središtu je ponovno trokut koji čine dva muškarca i žena zaljubljena u jednog od njih, koji je homoseksualac i usto hladna i cinična osoba. Zbijenije, dramatičnije i u svemu uspješnije nego u romanu Nova Euridika, Yourcenar tu gradi situaciju erotskog nesklada, u kojoj se očito zrcali i njezin vlastiti odnos prema Andréu Fraigneauu. Jedan od slojeva priče bila je osobna poruka njemu; daljnji tijek zbivanja pridao je toj knjizi i funkciju svođenja računa i stavljanja točke na to poglavlje u emocionalnom životu Marguerite Yourcenar. Neovisno o tome, rezultat je jedan od vrhunaca njezina opusa; kao što primjećuje Savigneau, toj knjizi priznaju vrijednost čak i kritičari neskloni Yourcenar koji njezinu književnost drže općenito „pompoznom” i „predotjeranom”.[4]
U Americi je Yourcenar najprije živjela u New Yorku, gdje je Grace Frick predavala na Koledžu Barnard. Vijest o ulasku njemačke vojske u Pariz (14. lipnja 1940.) čula je tijekom posjeta slavnom etnologu Bronisławu Malinowskom, u njegovu stanu. Oboje su zaplakali i Malinowski ju je tješiteljski zagrlio, ispričavši joj usto i jednu krakovsku legendu koje će se Yourcenar sjetiti poslije, prelazeći 1964. ocean na poljskom transatlantiku „Batory”, te o tome napisati pripovijetku „Preko mora na Batoryju” (Traversée sur le Bathory).[5] Od jeseni 1940. Yourcenar i Frick živjele su u Hartfordu sjeverno od New Yorka, u državi Connecticut, gdje je Frick dobila novo akademsko zaposlenje, a od jeseni 1942. i Yourcenar je počela predavati francuski i talijanski na sveučilištu Sarah Lawrence u Bronxvilleu pokraj New Yorka, putujući onamo svaki tjedan vlakom iz Hartforda. Taj je posao obavljala bez oduševljenja do svibnja 1950., nakon čega se vratila pisanju kao jedinoj radnoj preokupaciji. U međuvremenu je 1947. stekla američko državljanstvo, a ona i Frick otkrile su slikoviti otok Mount Desert Island (što je engleska prilagodba francuskog imena Isle des Monts-déserts koje je otoku nadjenuo njegov europski otkrivač na početku 17. stoljeća), u pograničnoj državi Maine, gdje su potom redovito ljetovale, a 1950. i kupile vlastitu kuću s vrtom, koju su nazvale La Petite Plaisance ('Malo uživanje'; Plaisance je inače poznat toponim u francuskom).
Početkom 1949., uz pomoć američkog poslovnog čovjeka armensko-ruskog podrijetla Jacquesa Kayaloffa, Yourcenar je iz Europe dopremila kovčeg s osobnim stvarima koji je 1939. bila ostavila u hotelu u Lausannei. U njemu se nalazio i rukopis romana o rimskom caru Hadrijanu na kojem je uporno radila od 1924. do 1937, napisala ga u više verzija i naposljetku, nezadovoljna, sve stavila na stranu; poslije je, u bilješkama o nastanku toga romana, taj neuspjeh objasnila tvrdeći da „ima knjiga čijeg se pisanja čovjek ne bi smio prihvatiti prije svoje četrdesete godine”. Sada je posjedovala za to potrebnu zrelost. Posvetivši se tijekom više od dvije godine gotovo u cijelosti tom poslu, Yourcenar je napokon napisala djelo o caru koje joj je dotad izmicalo, u formi monologa, kao dugačko pismo koje Hadrijan (vladao 117. – 138.) na izmaku života upućuje mladom Marku Aureliju, svojem adoptivnom unuku i također budućem caru. U „pismu” Hadrijan potanko meditira, u retorički savršenim rečenicama, o iskustvu proteklog života u svim njegovim aspektima, a među mnoštvom događaja i činjenica koji se ovlaš naznačuju, bez zadržavanja na nepotrebnim pojedinostima, izdvajaju se svojom subjektivnom dramatikom Hadrijanovo ljubovanje s mladićem Antinojem i gušenje ustanka u Judeji; ali i te su epizode prikazane iz naknadne perspektive rezignirane životne mudrosti. Dijelovi romana Hadrijanovi memoari (Mémoires d’Hadrien) objavljeni su u mjesečniku La Table Ronde tijekom 1951., a potkraj iste godine pojavila se i cjelovita knjiga, u izdanju pariškog nakladnika Plon, kojemu se Yourcenar okrenula nezadovoljna Gallimardovim odnosom prema njoj u ratnim i poratnim godinama. Roman je doživio neočekivano velik uspjeh. Obasut je pohvalama kritičara i drugih pisaca. Među onima koje je oduševio bio je i Thomas Mann, koji je istaknuo dvije njegove kvalitete: „pjesničko djelo puno erudicije”.[6] Plon je do 1958. tiskao, u više izdanja, gotovo sto tisuća primjeraka knjige. U New Yorku je 1954. objavljen engleski prijevod koji je izradila Grace Frick, koja je početkom toga desetljeća odustala od akademske karijere kako bi radila kao samostalni „književni asistent-istraživač” i prevoditeljica.[7]
Nakon gotovo dvanaest godina izbivanja, Yourcenar je, zajedno s Frick, ponovno boravila u Europi u vrijeme oko izlaska Hadrijanovih memoara, od svibnja 1951. do kolovoza 1952. Poslije toga njihov je život do kraja bio vezan uz američku kuću La Petite Plaisance kao stalno boravište, ali tu osnovnu biografsku nit prekidala su razmjerno česta putovanja po Americi kao i višemjesečna prekomorska putovanja, u Francusku i druge europske zemlje. Slava koju su Yourcenar donijeli Hadrijanovi memoari potaknula je zanimanje izdavača za njezine nove rukopise kao i za ponovna izdanja ranijih djela. Dobar dio spisateljske energije Yourcenar je ulagala u prerade i dotjerivanja tih ranijih knjiga; u slučaju romana Kovanica snova to je dovelo do znatnijih promjena u sadržaju i intonaciji. Kada se poduhvatila sličnog posla na trodijelnoj knjizi Smrt vozi zapregu, Yourcenar se zadržala na prvoj pripovijesti u njoj, naslovljenoj „Prema Düreru”, čija se radnja odvija u 16. stoljeću. (Kronološki sukcesivne i međusobno labavo povezane pripovijesti u toj knjizi nose naslove koji sugeriraju da su im polazišta ili nadahnuća djela velikih slikara ranog novog vijeka, Dürera, El Greca i Rembrandta.) Razrada te pripovijesti rezultirala je opsežnim romanom pod naslovom Crna mijena (L'Oeuvre au noir). Naslovna sintagma pripada alkemičarskom pojmovnom repertoaru (označava prvi korak u stvaranju čudotvorne tvari poznate kao „kamen mudraca”), a izravno je povezana s činjenicom da je glavni lik romana, Zenon iz Brugesa, između ostalog i alkemičar. Bivši svećenik Zenon putuje diljem Europe, uključujući i Osmansko Carstvo, u nezasitnoj potrazi za znanjem svake vrste, kao i za konačnom spoznajom o svijetu, što mu s vremenom pribavlja reputaciju opasna bezbožnika ili heretika i dovodi ga nadomak lomače, od koje se spašava samoubojstvom. Osim o njemu, roman opširno govori o njegovoj majci koja stradava uključivši se u anabaptistički vjerski pokret i o bratiću koji pogiba kao vojnik francuske kraljevske vojske. Crna mijena je napisana 1964. – 1965. i dijelovi iz nje objavljeni u časopisima tih godina, ali se kao knjiga u cijelosti pojavila tek 1968. kod Gallimarda, nakon sporova oko ugovornih obveza koje je Yourcenar prije toga morala razriješiti s Plonom. (Yourcenar je bila vrlo osjetljiva oko svih pojedinosti svojih odnosa s izdavačima, što je kadšto dovodilo do nesuglasica u kojima je bila nepopustljiva.) Premda je objavljen u jeku studentskih demonstracija i nereda u Parizu, roman je ostvario očekivani uspjeh, ali ne više od toga. Izvrsno se prodavao, ali, kad se sve uzme u obzir, nije bio književni fenomen u rangu Hadrijanovih memoara. Kritičari su hvalili golemu erudiciju, bogatstvo ideja, besprijekornu klasičnu rečenicu („kakvom se danas više ne piše”), ali ih je nemali dio zamjerio zamršenost i rascjepkanost fabule i osobito nedostatak topline: „Zenonu, koji je kompleksan lik, manjka života i knjiga u cjelini posjeduje stanovitu pedantsku hladnoću”.[8]
Od početka se nametala usporedba glavnih junaka dvaju romana, Hadrijana i Zenona. U tu se diskusiju u više navrata uključivala i sama Yourcenar, objašnjavajući primjerice kako Hadrijanov lik zrcali njezin optimizam oko 1950. u pogledu mogućnosti novog uređenja svijeta, a roman o Zenonu naprotiv „izražava naše današnje tjeskobe”; ili kako su Hadrijan i Zenon književni likovi konstruirani oprečnim postupcima s obzirom na znanje o povijesnoj stvarnosti kojoj pripadaju: prvi roman imaginira realnog Hadrijana, a drugi „realizira” imaginarnog Zenona (što ne čudi kad se uzme u obzir da je Hadrijan i povijesna osoba, a Zenon posve fiktivna). U razgovorima s Matthieuom Galeyom, Yourcenar o toj temi kaže i ovo: „Car je prirodno solarno biće, a Zenon prirodno noćno. To su dva komplementarna pola ljudske sfere kako sam je ja razmatrala.”[9] Takve sheme obično ne govore puno o književnoj uvjerljivosti njihovih sadržaja. Doista, car Hadrijan kako ga predstavlja Yourcenar jest vladar i misaon hedonist kojemu su moć, uživanje i znanje podjednako važni, a Zenonu je znanje iznad svega. No, obojica su sveznalice i utjelovljenja „univerzalnog čovjeka” koji zbog zadovoljstva ili znatiželje žele sve iskusiti i razumjeti, i to im manje-više polazi za rukom, pa se tako neizbježno približavaju granici koja dijeli (zamišljena) ljudska bića od pukih intelektualnih apstrakcija.
Stareći usporedo sa stoljećem, Yourcenar je nakon drugog velikog romana počela primati počasti koje prate kasnu životnu dob. Izabrana je u Belgijsku kraljevsku akademiju pa su ona i Frick 1971. još jednom putovale u Europu na svečano primanje u članstvo. To je za Frick bilo posljednje takvo putovanje, jer se njezino zdravstveno stanje pogoršalo (obnovio se rak zbog kojeg je operirana još 1958.). Slijedile su sumorne godine njezina bolovanja i smrt 1979. Budući da u tom završnom razdoblju zajedničkog života s Frick nije napuštala La Petite Plaisance, Yourcenar su ondje posjećivali novinari i radijske i televizijske ekipe. U sastavu jedne od njih upoznala je tridesetogodišnjeg američkog fotografa i sineasta Jerryja Wilsona, u kojeg se na stanovit način zaljubila, a on je prihvatio ulogu njezina osobnog tajnika i pratioca na putovanjima, drugim riječima životnog sudruga. 1980. su tako za Yourcenar bile još jedno razdoblje brojnih putovanja, ne samo u Europu nego prvi put i u Afriku (Egipat, Maroko, Kenija) i Aziju (Tajland, Indija, Japan). Prvi put je putovala i avionom, što je prije izbjegavala. Zahvaljujući tim putovanjima i Wilsonu, priušćuje si iluziju povratka u mladost. Usto, upoznavanje različitih dijelova svijeta oduvijek je bilo sastavni dio njezine životne filozofije. O tim posljednjim putovanjima govori jedna od knjiga koje će ostati nedovršene u trenutku njezine smrti, Krug po zatvoru (Le tour de la prison), čiji naslov i moto potječu iz romana Crna mijena. Zenon, naime, ondje kaže: „Tko bi bio toliko glup da umre a da barem nije napravio krug po svojem zatvoru?”
Tijekom sedamdesetih 20. st. Youcenar je objavila prve dvije knjige zacrtane trilogije pod naslovom Labirint svijeta (Le labyrinthe du monde), koja donosi potanku rekonstrukciju povijesti dviju obitelji iz kojih je potekla, više naraštaja unatrag, a na drugom kronološkom kraju trebala je doprijeti do početka Drugog svjetskog rata. Prva knjiga, Uspomene na drage pokojne (Souvenirs pieux), izašla je 1973. kod nakladnika Alphée iz Monaka i sljedeće godine kod Gallimarda, a druga, Arhivi Sjevera (Archives du Nord), 1977. kod Gallimarda. Takva vrsta knjiga okrunila je opus koji je i dotad bio neobično pogodan da doživi iznimnu počast: Yourcenar je 1980. postala prva žena izabrana u Francusku akademiju. U toj vrlo ekskluzivnoj ustanovi naslijedila je fotelju Rogera Cailloisa, koji je cijenio njezin rad, kao i ona njegov. Glavni zagovornik njezina izbora bio je pisac Jean d’Ormesson, a među oponentima primanja žene u dotad striktno muški kolegij našao se i glasoviti antropolog-strukturalist Claude Lévi-Strauss, upozoravajući da se „pravila plemena na mijenjaju”. (On je i u govoru koji je održao prigodom svojeg primanja u Akademiju 1974. taj čin usporedio s obredom inicijacije u bratstvo indijanskog plemena koje je malo prije toga posjetio.)
U kasnom razdoblju Yourcenar je pisala i manje pripovjedne tekstove, ili prerađivala stare. U novom izdanju Orijentalnih novela (iz 1978.) pojavila se tako još jedna fantastična priča o Kraljeviću Marku, uz onu koja je u toj zbirci bila otpočetka. Drugi dio stare zbirke Smrt vozi zapregu postao je samostalna pripovijetka Anna, soror..., s opširnim pogovorom u dodatku, a treći dio razrađen je u kratki roman Neznanac (Un homme obscur) i njegov dodatak Lijepo jutro (Une belle matinée). Dio ranijih Yourcenarinih eseja bio je skupljen u zbirci iz 1962. pod naslovom Podložno provjeri (Sous bénéfice d’inventaire). Druga zbirka, s petnaestak raznovrsnih eseja, pojavila se 1983. pod naslovom Vrijeme, taj veliki kipar (Le temps, ce grand sculpteur). Treća takva zbirka, Kao hodočasnik i kao stranac (En pèlerin et en étranger), izašla je postumno 1989.
Esej o japanskom piscu Yukiju Mishimi (1925. – 1970.), naslovljen Mishima ili vizija praznine (Mishima ou la vision du vide), objavljen je 1981. kao samostalna knjiga, što je jedini takav slučaj među Yourcenarinim esejima, ako ne računamo Pindara. Yourcenar se odavna ozbiljno zanimala za japansku književnost i civilizaciju. Jedan od ranih tragova te privlačnosti nalazi se u jednoj od priča iz Orijentalnih novela, zamišljenoj kao mala dopuna znamenitom romanu s početka 11. stoljeća, Pripovijest o knezu Genjiju. Za autoricu tog romana, Murasaki Shikibu, Yourcenar u razgovoru s Galeyom kaže da joj prva pada na um kada je se pita kojoj se ženi-romanopiscu najviše divi. U znatnom dijelu eseja o Mishimi Yourcenar razmatra njegov magnum opus, romanesknu tetralogiju More plodnosti, čiju je posljednju knjigu Mishima završio na sam dan svojeg bezizglednog državnog udara (zapravo pokušaja pokretanja neke vrste konzervativne revolucije) i samoubojstva. Ta knjiga pokazuje znakove žurbe i pritiska koji je Mishima osjećao znajući da se bliži vrijeme planirane akcije i njegove vlastite smrti. Sve četiri knjige, čija se radnja proteže kroz veći dio 20. stoljeća, povezuje jedino lik Shigekunija Honde, koji je više promatrač nego sudionik velikih predstava života. Četvrta knjiga, naslovljena Raspadanje anđela (ili Anđeo se raspada), uvodi još jednu inkarnaciju „duše” koja se u prethodnim knjigama javljala u drugim ljudskim osobama ‒ ili se tako barem čini Hondi. Ta posljednja inkarnacija, Toru Yasunaga, odbojnija je od prethodnih i zlokobna gotovo do sama kraja, kada se Hondina iluzija raspada.
Yourcenar je također potkraj života završavala svoju najveću knjigu, trilogiju obiteljske povijesti sa suzdržanim primjesama autobiografije. Njezin mladi pratilac ili partner, Jerry Wilson, homoseksualac, sklon alkoholu, umro je početkom 1986. od AIDS-a. Yourcenar se voljela poigravati idejom da je njezina veza s Wilsonom slična odnosu između Hadrijana i Antinoja. Ispod te ugodne analogije, premda i ponešto čudnovate, nazire se još jedna moguća analogija: između Wilsona i Mishiminog Torua... četvrte inkarnacije, osobe u kojoj, nesigurno i pomalo jezovito, kao da posljednji put oživljuje nešto iz prošlosti, zauvijek izgubljeno.
S posljednjim burnim razdobljem iza sebe, Yourcenar je privodila kraju treću knjigu Labirinta svijeta, kojoj je dala naslov Što? Vječnost (Quoi? L'éternité), prema prvim stihovima Rimbaudove pjesme „Vječnost”. („Elle est retrouvée. / Quoi? L'éternité...”; hrvatski prijevod je samo donekle adekvatan: „Ponovno je nađeno. Što? Vječnost...”.) Prema planu koji je priopćila bliskim osobama, ostalo joj je da napiše još pedesetak stranica kako bi cijeli troknjižni pothvat bio dovršen. No moždani udar početkom studenoga i potom smrt 17. prosinca 1987. spriječili su je u tome. Njezin pepeo pokopan je u malom grobu na groblju u Somesvilleu, na američkom otoku Mount Desert Island, pokraj isto takvih grobova Grace Frick i Jerryja Wilsona.
Josyane Savigneau, Marguerite Yourcenar: l'invention d'une vie (Paris: Gallimard, 1990.), 87. ↑
Savigneau, Marguerite Yourcenar, 113. ↑
Savigneau, Marguerite Yourcenar, 153. ↑
Savigneau, Marguerite Yourcenar, 132. ↑
Marthe Peyroux, „Marguerite Yourcenar et la Pologne”, Annales de l'Académie polonaise des sciences ‒ Centre scientifique à Paris 13 (Varsovie ‒ Paris, 2011.), 165. – 166. ↑
U pismu Károlyu Kerényiju iz 1954, cit. prema Savigneau, Marguerite Yourcenar, 230. ↑
Joan E. Howard, „We Met in Paris”: Grace Frick and her life with Marguerite Yourcenar (Columbia: University of Missouri Press, 2018.), 179. ↑
Usp. Savigneau, Marguerite Yourcenar, 320. Potonje tvrdnje potječu od pisca i književnog povjesničara Jacquesa Brennera, koji ih navodi kao mišljenje s kojim se ne slaže; ali one dobro dokumentiraju to mišljenje. ↑
Marguerite Yourcenar, Les Yeux ouverts: entretiens avec Matthieu Galey (Paris: Le Centurion, 1980.), 180. ↑