Mark Mulcahy me na ovom albumu podsjetio na Elliotta Smitha. U 'The Long Way Down', svom posljednjem romanu, Nick Hornby kroz četiri u život poprilično razočarana lika priča priče o rubovima koji okružuju svačiju egzistenciju. Dvije žene i dva muškarca upoznali su se najduže noći na vrhu nebodera s kojeg je dosad izvršeno najviše samoubojstava u Londonu. Ovaj neplanirani susret pomrsi im svima planove, pa umjesto da pikiraju čelom prema pločniku, završe družeći se do jutra, koje završavaju dogovorom da se nađu ponovno za šest tjedana i usporede iskustva koja su uslijedila nakon ovog podizanja ručne kočnice. Stari lisac Krleža negdje, možda u 'Glembajevima' ili 'Zastavama', napisao je kako se mnogi ne bi ubili da ih je netko tog dana pozvao na pivo. A Penelope Lively u svojoj 'Fotografiji' prikazuje baš takvu situaciju: ključni lik romana zadnjeg dana u životu bezuspješno pokušava doći do bilo koga od svojih bližnjih, i ne uspijeva. Iste večeri suprug je pronalazi mrtvu. Rocku samoubojstava ne manjka, kao ni onih polaganih kapitulacija koje također nisu ništa drugo do samoubojstvo s odgodom, suicid na kredit. Da se prije heroina ili alkohola možda nalazi nekakva logička greška u mišljenju ili emocionalni previd suvišno je naglašavati, isto kao što, s druge strane, život ima periode kada izgleda kao najljepša meta na svijetu, u koju zbilja poželiš zapucati. Dva, tri puta, naravno. Smithovi albumi nisu zazirali od bizarnih podsvjesnih krajolika, dosta je pratiti njegove melodije i imati pritom one famozne zastore spuštene, slušati ga sam i on će vas odvesti negdje dolje. Spralni krugovi kojima se spuštate bit će poznati, očaj isto kao i veselje slijedi obrazac, a mješavina nepoznate poznatosti i poznate nepoznatosti, znane vam iz vaših loših izdanja, počet će se hvatati za Smithove pjesme. Bijelac nije stigao do svog bluza, on se uvijek ubije prije, mogao bi netko reći, i možda ne bi pogriješio. Robert Burton u svom dugom tekstu na temu melankolije govori o ovim specifičnim stanjima: čovjek se spusti u nutrinu, tamo zatekne ne život nego stanja, slike, vječne predstave, između kojih je i ona smrtna. I samo pruži ruku... Mark Mulcahy je isto bio dolje, ali je umjesto ruke pružio figu.Onirizam poznat sa prethodnih Mulcahyevih albuma, nota tragičnosti kombinirana sa osjećajem fatalnosti, nekakvo više iskustvo od ovog svakodnevnog i uobičajenog svrstavaju Mulcahya u posebnu vrstu autora, kao što su bili Tim Buckley ili Nick Drake. Njegov glas solidan je vodič kroz mračne dušine pejzaže. Prvo, on se ne ogleda preko ramena, kao Drake, koji je tako plaćao visoku cijenu za pjesme, i drugo, Mulcahy ima glas koji uvijek izađe van na sunce. Buckley bi ostao i u nutrini se ogledao u bizarnom podsvjesnom zdencu. Mulcahy ima više života od ove dvojice genijalnih prethodnika. Kao mačka. Više puta je pao i dignuo se. Nauk mu možda nije predan direktno, kao ovoj dvojici, no on je bio dovoljno pametan da ga sam skuži iz stvari koje su mu se u životu događale. Album je nešto tiši u smislu ovih inicijacijskih emocija, nešto zamišljeniji i indirektniji, nešto konvencionalniji, ali još uvijek dovoljno intrigantan da ga vrijedi pomno presluša(va)ti.