Matthias Zschokke švicarski je pisac i sineast koji je prije nekoliko godina u organizaciji veleposlanstva svoje zemlje i Goetheovog instituta imao mini turneju po Hrvatskoj. Znate kako takva gostovanja izgledaju: dočeka vas ekipa s nekog faksa, najčešće s Filozofskog, književnik malo čita iz svojih djela, a okupljeni studenti plus pokoji dodatni profesor, iako vjerojatno ne razumiju baš najbolje što se u zraku događa, o čemu to autor tako gorljivo, ili tako šaputavo, uzdiše, s vremena na vrijeme zaplješću. Poslije slijede aperitivi, u boljim prigodama i švedski stol: atmosfera kao u body building klubovima, gdje je veliki mišić ferment društvenosti. Ovdje na mjesto velikog mišića ponekad dostaje imati naočale, iako ni one nisu neophodne. Sljedeći dan organizira se i nešto 'ozbiljno', da gost vidi kako i mi imamo majstore za kosi benč. Zschokke je bio počašćen temom 'Književnost, jezik i nacija': i sami odmah, osluhnete li ovaj naziv, osjetite svu širokogrudnost i čovjekoljublje organizatora ovakvih posijela. Dođeš iz Švicarske, čitaš pred ljudima koji jedva da su čuli za tebe, onda te okruži gomila tipova s naočalama bez dioptrije, malo ti je to čudno, ali dobro; svi trepću kao onaj njihov redatelj, ne možeš se sad sjetiti kako se zove, ali se jednoga možeš odmah sjetiti, jedne stvari zapravo: da ove ljude opisuješ, ili da o njima pokušavaš napisati priču, u njoj bi se gotovo sigurno pojavili nazivi nekih pasa, i to ne bilo kakvih, nego točno određenih vrsta; npr. koker španijel, špicl, pudl, pekinezer, patuljasti šnaucer. U mladosti te nerviralo ovo tvoje skretanje iz prirodnog slijeda reakcija. Uvijek nešto što može izgledati i kao zloba, kao resentiman. Čak i kada bi te čitao netko dobroćudan na starinski način, neki npr. dobrovoljni davalac krvi, tko zna što bi bilo da vidi što ti u svojim prozama radiš nižem činovničkom sloju, recimo. Možda ne bi uhvatio taj tvoj empatijski dio, eho apsurda koji huči oko ljudskih glava, onu tragikomiku uključenu u sve što nam se događa, od velike nužde pa sve do velikih osjećaja, ili velikih misli. Materijaliziranih ponekad u velikoj književnosti, a ponekad u blizini velike književnosti, u tekstovima poput Bernhardovih, pa možda i Kafkinih, svugdje gdje autorova ruka nenadano sklizne od lika prema njegovoj grbi, ostavljajući tog trenutka sve ostalo. 'Jadni likovi', zapisao si na jednom mjestu, 'žive za poantu, što me čini nepovjerljivim'. No, ako si dobar čitač, a to k tome moraš negdje i pribilježiti, ove ti se konstrukcije ugnijezde u svijesti, ondje puste korijenje i potjeraju nove izdanke. 'Ja starim a on se sa mnom raspada'. No poanta je nešto što se može i naknadno učitavati, čak i u literaturi koja se tako sladostrasno prepušta olfaktivnim efektima. Zschokke 'sve' vidi, sve 'čuje', sve 'nanjuši'. Osobito ono što se ne vidi. Da pucaš od zdravlja, ali da si zapravo trul. Da si genije, ali zapravo nakaza. Da si čovjek, ali zapravo gnom. Da si sretan, ali zapravo nisi ti sretan. Da se smiješ, ali te tvoje oči slavuja u kavezu. I tako dalje. Kundera svoju 'Besmrtnost' započinje opisom gradnje književnog lika, i kaže kako oni obično nastaju iz jedne karakteristike, jednog momenta, ili čak jednog pokreta. Zschokke je sav zadržan u tom jednom pokretu koji dodatno ledi gomilanjem dojmova i slika, koji preparira za nekakav imaginarni muzej nakaza kao prirodnih posljedica uobičajenih oblika socijalizacije. Takav je prostor u kojemu prebivamo, sve je nahereno, ali neće pasti: ' ...kuća se ne ruši nad nama; sve stoji, gradovi su kulise u kojima nedostaje jeka; miris stvari je ispario; vjetar je nestao; cijeli okrugli svijet bez ikakva je sadržaja.' A snažni pojedinci pucaju pod svima koji se o njih 'vješaju', bez nade u ikakvu drugu sudbinu; nekakav obrnuti darvinizam koji omogućuje preživljavanje najparazitskijih jedinki. Jedan lik 'tako je čvrsto stajao na svojim nogama da su neki dobivali želju da se na njemu odmore, kao na suncem obasjanoj stijeni...Tako se nečija želja da se nasloni na Balza očitovala više kao gurkanje i podmetanje. Svi su ga pokušavali izbaciti iz ravnoteže.' Lako ga je zamisliti. Zschokkea. Iako nije lako pisati kako on piše, njegova optika, njegova fina mašinerija, pincete kojima dodiruje stvarnost, kojima bira riječi, odmah su uočljive. On piše u bijelom mantilu, i prije pisanja četrnaest je puta oprao ruke. Želi biti što točniji, što bliži onome što se ne vidi. Želi pomno 'sažeti godine i iz njih muljati priče o smrti, ljubavi, očaju i neshvatljivim događajima.' I on zaista u svoju literaturu drobi sve, po naizgled istom onom grubom principu po kojemu čobani prave čobanac, ali za rezultat nema takvu jaku hranu nego pikantne, delikatesne sendviče, na samoj granici velike virtuoznosti. Za ulazak u svijet u kojemu prebivaju somovi dugi deset metara, poput Musila, koji je u svojim prozama zahvaćao sličan milje kao Zschokke, potrebo je imati pluća koja mogu nahraniti tako kompleksan i hiperdimenzioniran krvotok, i potrebno je, naravno, ne imati televizor, ili mp3 plejer, no ostalo, embrionalno kao da je opet tu: ista mrzovolja, nastanjena i kod još jednog južnijeg susjeda, Thomasa Bernharda, samo što na mjesta gdje Bernhard udara pamfletizmom u esencijalnom obliku, Zschokke stavlja spomenutu olfaktiku, boje, mirise i zvukove, ali sad već u poodmaklom stadiju degeneracije. Svijet uhvaćen u njegovu posljednjem trenutku, prije nego se uruši u sebe otopljen vrućicom sudnjega dana, visokom temperaturom smaka svijeta, njegov posljednji takoreć snimak rađen rukom koja ga, unatoč posvemašnjem njegovom smrdežu, unatoč njegovoj karikaturalnosti, jako, jako voli.