Od trenutka kada je zapjevao prve stihove «Reel Around The Fountain» i nastupao sa buketom cvijeća u stražnjem džepu traperica, pa sve do nedavne selidbe u Rim, Morrisseyeva karijera i karizma se grade pomalo na nepobitnom talentu, a pomalo na tračevima koji bazu vuku u njegovim stihovima i interakciji s medijima. Solidan album «You Are The Quarry» je ovog starog romantika/zabavljača/cinika prije dvije godine vratio na glavne pozornice i sve je opet divno i krasno: mediji izvještavaju kako zbog barbarskog masakra tuljana Morrissey ne nastupa u Kanadi, kako nema tih novaca za koje bi The Smiths ponovo zasvirali itd. «Ringleaders Of The Tormentors» je u tom kontekstu pojačanog interesa za njegov rad trebao biti samo ležerno i efektno zakucavanje za ostanak na vrhu do daljnjeg. Na razini same poetike i estetike, ovaj album je bez ikakvih devijacija zaista prototip Morrisseya od glave do pete i tu nema greške, no da li su stihovi kao «There is no such thing in life as normal», naslov «Life Is A Pigsty», te od silne upotrebe pohaban patos koji se ponegdje dodiruje sa smijurijom dovoljni? Teško. Uostalom, takvo nešto danas nam može pružiti svaki štreberski/knjiški indie band iz treće lige. Nepobitno je kako će se o ovom albumu mnogo pisati i pričati, no osobno mi Morrisseyevo poigravanje «kontradiktornim» naracijama o ljubavi, smrti, čežnji, politici i preziru nikada nije moglo samo po sebi održati cijelu priču (visoko) iznad površine. «Ringleaders Of The Tormentors» nema pamtljivih singlova i zdravih melodija kakvima bi trebalo nakrcati radio eter, a koje je Morrissey u prošlosti odrađivao gotovo rutinski. Ovaj je album po realizaciji srodan posljednjim radovima R.E.M.: trapava i mljackava sinteza «nebanalnog popa» i AOR-a koja na kraju nije niti «zanimljiv eksperiment» niti hit za top listu. U cijeloj pozadini «I'll Never Be Anybody's Hero Now» i «On The Streets I Ran» osjeti se kako sve to ima skrivenog naboja i štofa, no sve staje na tome da je i nakon gomile slušanja teško razdvojiti i identificirati pjesme. Da je Morrissey izvođač koji akcent stavlja mahom na udar ili teksturu a ne na samu pjesmu, to ne bi imalo nikakve veze, no on je «pametni pop izvođač» koji mora funkcionirati i na albumu i na skinutim singlovima. Bez okvirnih korelata «First Of The Gang To Die» ili «Ouija Board Ouija Board» ovaj album je samo nepregledna masa blijede glazbe i jake produkcije. Ovako sve opet završava u sferi tračeva, showmanstva i «provokacija» u kojima nitko osim samog autora ne može razlučiti ironiju od iskrenosti, strast od manipulacije, stvarnu osobu od mita. Morrisseya iz 2006. ću tako pamtiti manje po glazbi, a više po frazi «explosive kegs between my legs» čija enigmatičnost može značiti mnogo toga (od simbolizma preko stvarnog fajrunta celibata do obične parodije na vlastiti totem), «grotesknom» gostovanju dječjeg zbora (identičnom metodom poslužili su se Smog i Blumfeld), referiranju na Pasolinija, nezaobilaznom spominjanju SAD-a («If the USA doesn't bomb you») i nizu srodnih sitnica koje djeluju... paa... više naporno i neprimjereno nego zabavno. Morrissey je elegantan gospodin lucidne mašte u srednjim godinama koji vjerojatno neće ponovo dostići kreativne vrhunce koje je ispentrao u vrijeme The Smiths. Na kraju krajeva, to od njega nitko niti ne očekuje. Ipak, ni njemu samom nije potrebno da mu se karijera svede na to da svake dvije-tri godine odsimulira samog sebe i isporuči bezličnih 45 minuta i tako pristupom postane džepna varijanta «neuništivih» Eagles ili Rolling Stones. Tjah... valjda će sve biti u redu. Dragi Bože, poslušaj ga i pomozi mu.