Vraćajući se iz bezvremenog svijeta,
otvaraju se čula na svijet vremena:
svakog dana nakon toliko godina
svjetlost je i dalje nova i naprasita
veoma, no iz našeg neslužbenog svijeta
prebačeni ego zatečen je i ne želi
blistavu novost ovoga jutra,
i ne sviđaju mu se buka ni ljudi.
Jer iza vrata ovoga ambicioznog dana
stoje sjenke pune prigovora, izvan
staropriznatog oceana opažanja –
nakazni stražari pijani od slutnji –
i šaputave tkalje, što gmižu ovim svijetom
krnje uvelike i književnost i hvalu.
Ljeto je bilo gore no što očekivasmo:
sada, Jesen stiže hladna na vodama,
dok manji životi brže bježe k svojim
zgrnutim škrtim jezgrama, i ubrzo
bit će pozaspali ili na putu ili
mrtvi. Ali gradovi našeg djetinjstva
ovog ljeta mijenjaju boju sa šumama,
i mnogi koji su bili poput nas dodat će
svoj vlastiti prstohvat detritusa
hranjivom lancu utvrđenog bića,
i čak i naš neukinuti pad sve do
ovog cvokotavog minimuma života,
gdje krotki i neobuzdani zajedno
tek dišu u nesvjestici iščekivanja,
u mraku natopljenom nedaćama i smrću,
dok mećave pustoše vrt i starodrevna
Ludost postaje nepouzdana, mlinovi
rđaju i brane se polako raspadaju.
Hoće li kao i prije taj raspaljeni ego
pokušati opet odseliti u mjesto
poznato - k visećim vrtovima Erosa,
k mjesecu nekadašnjih ljeta čarobnih?
Domaći vlak više ne prometuje,
krivovjerne ruže izgubile su svoj miris,
i tvoj Most Susreta sada prepun je
drskih hulja koje Očev šešir više
ne može odagnati ni raspršiti odavde,
i hiroviti nas slijed tako vodi sve
nazad u labirint gdje ili će nas naći
ili ćemo zauvijek biti izgubljeni.
Koji znak dati da bi nas našli, kako
želimo znati da moramo znati željeti?
Pustoš je predgrađe proroka,
ali tko je vidio Isusa a tko samo
Judu-Ponor? Stijene su velike i gadne,
smrt i odveć značajna u rijetkom zraku,
učeći urlike na uskim vratima gdje se
zbivanja trampe s vremenom ali ne
mogu reći koju logiku prepustiti sudbini,
koje je zakone dozvoljeno poštovati:
nema sada više ptica, grabežljivi
glečeri svjetlucaju u studenoj večeri,
i smrt je vjerojatna. Pa ipak,
kakva god situacija i kakva god krivnja,
neka se sva usta formalno pokaju
za sve što se ima dogoditi,
vrijeme upamćeno svjedoči o vremenu
zahtijevanom, kroz vrijeme putovi
pozitivni i negativni podupiru se i
grle u kratkom trenutku presijecanja,
da bi uznositi duh mogao dok može
pristupiti baš ovoj točki vremena
s hvalom i priznajući atribute jednog
besmrtnog i beskonačnog Bivstva
a lijeno tijelo svojim odrpanim ustrojem
zvonko odjeknuti na Riječ koja je
bivala od početka, i blistavu ovu
Svjetlost da bi mogla obuhvatiti tama.
Listopad 1940.