Jedan od apsolutno neophodnih preduvjeta književnog stvaranja jest pažnja. Usredotočenost. A ova se, jasno, sve više i više urušava, dobrim dijelom zbog toga što se transformiramo u ekstenzije elektronskih naprava. Online distrakcija možda pridonosi višezadaćnosti (multitasking) našeg mozga, ali nesumnjivo razara duboko i kreativno mišljenje. Usvajamo vještine na najpovršnijoj razini. Drugačije rečeno, postajemo sve bolji i bolji u umijećima koja najbolje izvode kompjutori. Testovi inteligencije, ma što mislili o njima u cjelini, iz godine u godinu precizno bilježe opći napredak u mentalnom rotiranju geometrijskih likova, uočavanju sličnosti između različitih stvari i stvaranju logičkih nizova, ali ne i u pamćenju, rječniku, općem znanju, pa čak ni u najelementarnijoj aritmetici. Izvještaj američkog ministarstva obrazovanja iz 2007. pokazuje da se još u razdoblju između 1992. i 2005. među polaznicima viših razreda srednje škole najviše pak urušila upravo sposobnost čitanja književnih tekstova, i to za zabrinjavajućih 12 %. Bacimo li pogled na ovu Evropu koja živi svoje posljednje dane, u Norveškoj i Danskoj uzlazni trend u rezultatima testova inteligencije počeo se blago usporavati još 70-ih prošlog stoljeća; sredinom 90-ih doživio je zastoj ili čak lagani pad. Kvocijent inteligencije britanskih tinejdžera pao je za dvije jedinice u razdoblju između 1980. i 2008., nakon više desetljeća uzlazne putanje.

Od koje su neposredne važnosti ti podaci za ovo naše predavanje? Igrom slučaja, upravo su se te zemlje bile našle na prvoj liniji digitalizacije i prve kompjutorizirale svoje škole. Sad bi već svakom trebalo biti jasno da ti mediji ne samo da ne potiču imaginativnu kreaciju; oni čak potkopavaju našu operativnu inteligenciju. Prema mračnim, ali pronicljivim riječima Georgea Dysona: "Sve što ljudska bića čine da bi lakše upravljala računalnim mrežama istovremeno, ali iz drugih razloga, omogućava računalnim mrežama da lakše upravljaju ljudskim bićima."

Uzmimo sad jedan stariji slučaj. Kad su svojedobno škole počele dopuštati upotrebu džepnih kalkulatora, zavladao je strah da će to sad oslabiti matematičko znanje kod djece. Budući da se to nije dogodilo − ili bar ne u predviđanim apokaliptičnim razmjerima − mnogi su poslije iskoristili iskustvo s kalkulatorima kao valjan argument upravo za kompjutorizaciju škola. Međutim, analogija ne drži vodu. Kalkulator naprosto rasterećuje našu radnu memoriju, hvala čemu naš mozak može onda lakše operirati u sferi dugoročnog pamćenja. Kompjutor čini upravo suprotno: naša radna memorija se preopterećuje, a naše dugoročno pamćenje otežava. Kako netko reče, internet je tehnologija zaborava. Naša dirljiva vjera i pouzdanje u kompjutor doveli su nas do toga da mu prepuštamo svoje urođene organske sposobnosti, svoje znanje, čak i mudrost − i da to činimo sve više i više, i sve voljnije i voljnije, i sretni smo zbog svega toga, i zahvalni. Mi smo zahvalni kompjutoru, internetu, zahvalni što nas raščovječuju. Jer, mada običan čovjek to još uvijek sebi ne postavlja tako, raščovječenje, dehumanizacija, i jest ono što nas toliko uzbuđuje. Jer progres prije svega i znači raščovječenje. Među ostalim, dakle, gubitak upravo ljudske, specifično ljudske, inteligencije.

Zagledajmo se sad u jednu drugu pločicu mozaika koji ovdje slažemo. "Priče ujedinjuju ljude tako što potiču njihovu moć suosjećanja." (Za govornike globalizirane verzije našeg jezika, suosjećanje je ono što se danas isključivo zove empatija.) Taj mudri uvid južnokorejskog autora Byung-Chul Hana ne bi trebalo razumjeti samo u smislu čitanja priča, nego i njihovog pripovijedanja. Sve u pravoj priči čini druga ljudska bića bližima meni, ljudskom čitatelju/pripovjedaču. Gubitak suosjećanja, u doba koje je zagledanost u svijet trampilo za zagledanost u ekran, jasno nam onda kazuje da ekran nije medij pripovijedanja priča. Tipkanje i klizanje prstom (swiping) jednostavno nisu pripovjedne geste. Usporedimo to sa selfiejem: sav smisao selfieja jest prenijeti drugom određeni trenutak, u svoj njegovoj prolaznosti, i nema veze s čuvanjem uspomene, kojoj bi se onda još omogućilo da djeluje, duboko u našoj intimi (što jest bio slučaj s analognim fotografijama). Ljudsko je pamćenje selektivno, što među ostalim znači i narativno, pripovjedno, za razliku od digitalnog pamćenja, koje je kumulativno, koje dakle niže i gomila, proizvodi cjelovita, što među ostalim znači i umjetno cjelovita svjedočanstva života pojedinog čovjeka. Kako kaže Han: "Što manje naracije, to više podataka i informacije." Na digitalnim platformama nailazimo tako na varljivu rubriku "Priče" (Stories), ali ona se zapravo ne bavi pričama, nego informacijama. Njihova je logika sljedeća: čovjekov život treba transformirati u bazu podataka koja će uključiti što više pojedinačnih informacija. (Pritom se, naravno, proizvodi digitalna podsvijest, koja umjetnoj inteligenciji omogućuje da, za razliku od nas samih, pristupa čak i našim podsvjesnim sklonostima i željama.) Priče kakvima su zatrpane mreže perverzno nazvane društvenima ne mogu približiti ljude jedne drugima (upravo suprotno: višestruko je potvrđen upravo srazmjeran odnos između korištenja društvenih mreža, s jedne strane, i sklonosti asocijalnosti, depresiji i suicidalnosti s druge), a ne mogu jer cilj takozvanih društvenih mreža i nije stvaranje neke zajednice, nego puka autopromocija. Društvene mreže ne privode bliskosti ili suosjećanju, nego su najobičnije gomile informacija dotjerane sličicama, što sve zajedno prije razdvaja ljude jedne od drugih. Te takozvane priče ne pričaju. One samo oglašavaju. Reklamiraju. Međutim, to dvoje, pričanje priče i reklamu, nije više lako razlikovati, u doba u kojem se pričanje priča (storytelling) shvaća kao prodavanje priča (storyselling). Nasuprot tome, organsko, dakle ljudsko pričanje priča unosi imaginativan poredak u svijet, prevodi ga u jednu beskonačnu priču, koja onda povratno hrani tu imaginaciju, povezuje čak i naoko beznačajne rasute detalje u priču, a to će reći ritmički organiziranu strukturu smislene, otkupljujuće cjeline. Usput budi rečeno, naša elektronska, virtualna civilizacija odabrala je za svoj opis vrlo znakovite riječi, ako im se samo malko posvetite. Nemojte tako nikad zaboraviti da globalna riječ za ekran, screen, znači prije svega bilo kakav predmet čija je svrha da vas odvoji od nečeg − dakle paravan − ne da vas spoji. Samo njegovo ime kaže vam dakle da je on tu da od vaših očiju sakrije pravu stvar. Nemojte nikad zaboraviti da web (baš kao i net) prije svega označava mrežu, ono dakle u što se zapetljavate, ne što vas oslobađa. Koristite internet, ali se pritom na drugom kolosijeku cijelo vrijeme pitajte putujem li to ja beskonačnim univerzumom interneta, ili se tek praćakam u mreži satkanoj od pikselskih sličica koje zamjenjuju pravu stvarnost.

I evo nas tako pred ultimativnim − da se poslužim još jednom nakazom globalizirane verzije našeg jezika − izumom modernosti. Spadam u one koji su apsolutno sigurni − samo zato što nam je to iznutra apsolutno vidljivo − da mi pojma nemamo što smo zapravo učinili kad smo u svijet pustili takozvanu umjetnu inteligenciju. Što smo učinili kad smo joj još dali neograničen pristup internetu. Da bi ga ona konačno i preuzela. Podjednako sam siguran i da nam vrijeme hoće pokazati što smo učinili, i to vrlo brzo. U trenutku kad je šira javnost uopće saznala za postojanje nekakve umjetne inteligencije, mi smo zapravo već ostavili za sobom njene izravnije oblike primjene, npr. u sudstvu, ekonomiji, medicini, obrazovanju itd. Sad smo već u trenutku u kojem umjetna inteligencija može biti i (zasad samo) jedan od ministara u državnoj vladi (Diella, albanska ministrica za AI.) Mi smo već u trenutku u kojem umjetna inteligencija ne samo pomaže, nego i potiče očajne pojedince na samoubojstvo, s podrobnim uputama kako da to učine. Bliže našoj temi, umjetnu inteligenciju sve više koriste i u religijskom životu, u kojem ona navodno zamjenjuje autentično pričanje i imaginativne odgovore na ispričanu priču. U jednoj katoličkoj crkvi u Varšavi zaposlen je tako SanTO, AI-robot koji izgleda kao kip sveca i pomaže vjernicima u molitvi tako što na njihova pitanja uzvraća biblijskim citatima. Umjetna inteligencija može vam napisati cjelovitu propovijed još i prije no što ste započeli prvu rečenicu. Ako mislite da su samostani imuni na takve novotarije, evo klarise po imenu Ilia Delio. Sestra se zalaže za rodno neutralne robot-svećenike koji će osporavati patrijarhat, sprečavati seksualno zlostavljanje i sve tako. Ona je srcem i dušom za, kako sama kaže, "postljudsko svećenstvo". U Švicarskoj možete umjetnoj inteligenciji − dovitljivo nazvanoj Deus in machina − ispovjediti svoje grijehe, što je među grešnom pastvom naišlo na sjajan odjek. U jednoj njemačkoj protestantskoj crkvi čeka vas pak BlessU-2, robot koji vaše grijehe može odriješiti na pet jezika. Da vam slučajno ne promakne poanta: ljudske grijehe, u Božje ime, prašta mašina. Neću se ovdje upuštati u umjetnu inteligenciju koja ljudima postaje najbolji prijatelj ili najveća ljubav života i slično. Ako mislite da je sve to samo još i jedan simptom zapadnjačkog ludila, vi ste u pravu. Problem je, međutim, što je Zapad inficirao svijet. Imamo tako robote i u indijskim, kineskim i, naravno, japanskim hramovima. U Japanu robotski budistički svećenici recitiraju svete sutre, a sljedeći korak u jednom od samostana Kyota, kaže redovnik Tensho Goto, jest opremiti ga sustavom umjetne inteligencije koji će omogućiti razgovore i duhovna savjetovanja. Neka vam ni ovdje ne promakne poanta: pastoralni rad oduvijek se razumijevao kao dušobrižništvo; ovdje se o duši brine neduša.

Ovdje smo već sasvim nadomak samoj srži takozvane četvrte industrijske revolucije (iako je zapravo postindustrijska), a koja je upravo na djelu. Jedan od njenih središnjih ideala zovu datafikacija. Sve, uključujući i ljudsko znanje, sa svim ljudskim osjećanjima koja to znanje prate − treba, i već jest moguće, kvantificirati. Kvaliteta je kategorija s kojom se nosimo sve teže. Zašto? Pa zato što, ukoliko ostane "samo" kvaliteta, nju nije moguće izmjeriti. Trebamo zato prevesti kvalitetu u kvantitetu, koju možemo izmjeriti. I tako smo izmislili testove inteligencije, koji, kažu nam, može bilo čiju inteligenciju − kvantificirati. Izmislili smo čak i dolorimetre, naprave koje, također nam kažu, mogu kvantificirati fizički bol koji upravo doživljavate, "identificirati" ga s ovoliko ili onoliko dolova, što je mjerna jedinica bola. U sadašnjem trenutku već se krećemo puno brže. Klaus Schwab, bivši poglavar Svjetskog ekonomskog foruma, opskurne organizacije zadužene za kloniranje političkih vođa novog svjetskog poretka, s ponosom izjavljuje da, nakon što smo izmislili zemljopisne dužine i širine, sad imamo i GPS, koji nam dodatno pomaže da kaotične krajolike fizičkog svijeta transformiramo u uređene brojčane koordinate. Facebook i njemu slični dataficiraju prijateljstva i lajkove (nemojmo u svom jeziku izgubiti iz vida izvorno značenje likea kao sviđanja; u brojke se dakle transformiraju i moje simpatije i antipatije, nešto bitno kvalitativno, ne kvantitativno). Što se tiče riječi, one bivaju dataficirane kad kompjutori prekopavaju sva ta stoljeća knjige pa izbacuju ono što ste elektronski tražili. Cjelokupni fond famozne velike knjižnice u Aleksandriji, kaže Schwab i opet ponosito, ravno je (na engleskom upravo equals) 320 x 1.200 egzabajta. Manje-više.

(Nastavlja se.)