Sve zlo dolazi od toga što pisac misli da može nekažnjeno odijeliti zalaganje za umjetnost od zalaganja za čovjeka. On odbija sudjelovati u zajedničkom naporu. Po prirodi je sklon smatrati da je umjetnik izuzet od iskušenja, prepreka i ograničenja povezanih s ljudskim stanjem.
Naravno, oni koji odluče potpuno se posvetiti književnom radu s pravom nastoje izbjeći iskušenja, prepreke i ograničenja. Očigledno, potrebni su im mir i spokojstvo. Želim reći samo to da takva uzdržanost ima nedostatke koji su joj svojstveni, koji su čak i prilično krupni te bi se pisac svim silama trebao truditi nadoknaditi ih umjesto da po volji umnaža njihove pogubne posljedice. Ali on se izolira, zahtijeva za sebe potpunu slobodu i ubrzo dovodi do rasula same umjetnosti, koju lišava istovremeno sadržaja, dužnosti i važnosti.
Suprotno tome zamišljam čovjeka naviknutog da trpi neublažene udarce zlog udesa i kojeg mukotrpan zanat ili pustolovni život neprestano izvrgavaju velikim pogiblima. Neodloživost djelovanja koje ne podnosi ni pogrešku ni hir surova je škola u kojoj on uči red važnosti stvari. Jasno uviđa potrebnost svake vrline. Ima prilika u izobilju uvjeriti se u njihov smisao. On zna da čovjek može iščeprkati iz dubine svoje duše posljednji ostatak snage koji ga katkad spašava u trenutku u kojem je, osjećajući se potpuno iscrpljenim, sklon već samo prepustiti se sudbini. On zna i još mnoge druge slične stvari. Taj čovjek odluči pisati. Moguće je ovdje navesti primjere, i to upravo u suvremenoj književnosti. On ne izmišlja, ili to čini u najmanjoj mogućoj mjeri. Već prenosi. Pokušava samo saopćiti određeno iskustvo. Svjestan sam toga da će o vrijednosti njegova djela presuđivati isključivo njegov talent. No, nije li za očekivati da će takvo svjedočanstvo zaslužiti veće priznanje od onog koje se obično iskazuje neizvjesnim fikcijama romanopisca? Taj čovjek posjeduje svojstva koja zahtijevam od autora i čija odsutnost, što god netko mogao reći, ponekad pobuđuje trajnu odbojnost prema književnosti. On nije živio pošteđen od bijede velikoga mnoštva. Itekako je u njoj imao udjela. Zbog toga mu možemo vjerovati i biti sigurni da ne govori uprazno, zloupotrebljavajući povlasticu koju ima, a koja je mogućnost plaćanja riječima.
Uvijek kad je pisac nešto drugo od književnika, uvijek kad se bavi ili se bavio zanatom koji se nije svodio na puko nizanje na papiru rečenica koje ništa ozbiljno nikad ne sankcionira, on vrlo dobro zna što je dužan i kome je to dužan. Romanopisac koji se, kao mornar i kapetan duge plovidbe, morao naizmjence pokoravati i zapovijedati drugim ljudima u okolnostima koje ne ostavljaju mnogo vremena za dokolicu ili distrakcije, napisao je u predgovoru svoje prve priče koja je imala sreću doprijeti do šireg čitateljstva: "U mojim su spisima mnogi otkrili kojekakve naznake moralnog značenja. Ali nijedna od njih nije izazvala neprijateljsku reakciju. Možda sam tu i tamo sagriješio protiv ukusa, ali nikad izgleda nisam sagriješio protiv temeljnih osjećanja i elementarnih uvjerenja što čine život mogućim većem dijelu čovječanstva i, uspostavljajući mjerilo suđenja, omogućuju njegovu idealizmu da traži jednostavnije načine, plemenitije osjećaje i dublje svrhe."[1]
Moglo bi se pomisliti da su te riječi izabrane namjerice da ozlojede rafinirane. No za mene one su koristan primjer poniznosti autora koji se, podvrgavajući se prosječnom sudu, bezazleno raduje zbog toga što nije povrijedio uvjerenja i osjećanja većine svojih bližnjih, od kojih ga je sve izdvajalo, ne samo talent i spisateljski darovi već i ljudske osobine i nesmiljenost kušnji u kojima ih je kalio. U istom duhu, on izražava sreću zbog neobičnog uspjeha svoga djela: "To me je prilično obradovalo, jer ono čega sam se najviše bojao bila je mogućnost da se i nehotice nađem u položaju pisca ograničenog na maleni kružok. Ta bi mi situacija bila krajnje mrska, jer bi u meni poljuljala čvrstinu moje vjere u solidarnost cijelog čovječanstva u pogledu jednostavnih ideja i iskrenih emocija."
Pisac koji raskida s tom solidarnošću, koji je dovodi u pitanje ili je smatra iluzornom, zbog nedostatka iskustva, odnosno zbog toga što se nije zlopatio s drugim ljudima ili bio izvrgnut istim opasnostima kao oni – ne čudi me što traži drugdje lažnu solidarnost, utoliko rigidniju i grublju ukoliko se njome služi da ispuni prazninu od koje pati i na koju se sâm osudio. Pridružuje se nekoj sekti i unaprijed izričito utvrđuje da će je podupirati i u pravdi i u nepravdi. Jer on kani braniti samo neposredni interes te stranke uz koju je pristao, i bojao bi se podržavati neodređeno i nedohvatljivo načelo, kad bi ga branio samo kad bi ono za sebe imalo pravicu.
Upravo to za njega znači angažirati se.
Joseph Conrad, iz predgovora Chance. (Nap. prev.) ↑