Prvo je cijelu noć sanjao da je sanjan, a kad se ujutro još i probudio, mrtav umoran, pa pogledao kroz prozor i shvatio da nova zvijezda koju je sinoć ugledao na tom komadu neba uopće nije zvijezda, nego avion, Zeya Wunna shvatio je da mu je krenuti dalje. U toj je sobi ionako proveo već mjesec dana (ili mjesec i dan, ili mjesec manje dan, ili manje dva dana, ovisno, jasno, već o tome računate li s kraćim mjesecom, dužim, ili pak s veljačom, u prijestupnoj odnosno neprijestupnoj godini), što je nekim organizmima cijeli jedan život, a nekima i cijeli niz života. Niti je upravitelj hotela za to vrijeme dao popraviti vodokotlić. A ako to nije učinio u mjesec dana − taj cijeli niz života − neće onda učiniti ni do kraja svog jednog! Zeya Wunna spakirao je svoja dva kovčega, odjavio sobu, platio i izašao pod avion čija su svjetla treperila sve bljeđe i bljeđe.

Budući da je bio Burmanac, na izlazu ga dočeka rikša, koja ga odveze do križanja Piazza Navone i Pete avenije, gdje se popeo na trolejbus za Tien An Men. Kako je prilaz tom, nebeski mirnom trgu bio zakrčen tenkovima i oklopnim kolima, Zeya Wunna siđe čak tri stanice prije te odluči prenoćiti u obližnjem Hiltonu, nadajući se da će se do sutra promet normalizirati. Nakon što se skrasio u najjeftinijoj sobi, za tri tisuće i tristo nakfa, on se spusti do hotelskoga bara, sjedne za šank i naruči produženu kavu bez kofeina, krvavu meri bez krvi i vodu sa sodom. Istog se časa barski televizor prebaci na kanal s modom. U odrazu na površini čaše zapazi goleme nadočnjake. Još samo ova tri pića pa se idem ljudski naspavati, pomisli i otpije.

U baru nije bilo mnogo ljudi. Trogodišnje, možda troipolgodišnje dijete s majkom (da je riječ o majci Zeya Wunna nije zaključio iz opće tromosti koja svaku ženu prihvatljive dobi u kombinaciji s djetetom identificira kao njegovu majku, nego po tome što je dijete ženi govorilo mama). Veselo su se nadvijali nad zajednički voćni kup i natjecali tko će kroz svoju šarenu slamku usisati više cijelih jagoda. Dva stola dalje crnac u skupocjenom bijelom odijelu i presjajnobijelim zašiljenim cipelama čitao je Taliban Times, pijuckajući svoj liker od kokosa, a možda i običnu čašu sojinog, rižinog ili tek bademovog mlijeka. Desno od Zeye Wunne dva su radnika u kombinezonima više crnim nego plavim već sljuštila svaki po dva Utopiasa i sad već nalijevali iz velikih krigli, tako halapljivo da je glazba modnog kanala bila skandirana zveckanjem njihovih zuba o staklo.

Za uho mu međutim odmah zape žena s njegove lijeve. Bila je to prekrasna crnka, vjerojatno umjetna, crnkinja, najvjerojatnije također umjetna. Svaki je pedalj njene kože odavao golemu odnjegovanost, kao da se nad svakim od njih po cijelu jednu evoluciju zadržao sa svojim povećalom sam Bog. Nosila je crvenu dokoljenu haljinu uskih naramenica, s plavim šalom prebačenim preko pleća. Na nogama nije imala ništa i njeni su nokti, ljubičaste, gotovo sigurno i opet umjetne boje, neprestano klizili niz i uz donju mesinganu prečku, povremeno se račvajući kako bi je zataknuli među prste. Razgovarala je na mobitelu otkad je došao, čas nervozno, čas sasvim opušteno, čas razdragana, a onda opet kao da će eto sad briznuti u plač. Pred njom je stajala velika kavena šalica, ali tvrdokornost s kojom su smeđi tragovi s njene unutarnje strane popuštali pod stalnim grebanjem ženinih noktiju dala je naslutiti da je ispražnjena još davno. U razmacima od dvadeset devet do trideset dvije sekunde zagledala bi u sat na zapešću. Zeya Wunna stvarno je imao dojam da je koža pod tim zapešćem nešto svjetlija nego na ostalim dijelovima, a u jednom mu se trenutku učini čak da je to ista žena koja je upravo proklizila pistom na ekranu. Žena konačno okonča razgovor i odloži mobitel u šalicu.

− I što sad? Je li (")crnk(inj)a(") naprosto nastavila zuriti preda se, možda polagano okrećući šalicu na tanjuriću prstom poluutaknutim u njenu ušicu koji bi svatko toliko zapeo o nakošeni mobitel? Je li zapisala nešto u nekakav notes? Je li možda i zapalila cigaretu? Je li upitala Zeyu Wunnu ima li koju? Je li uopće zapazila njegove poglede? Pa i njega samog? Možda mu se čak nasmiješila? Predložila mu da je počasti pićem? − Kako znati? A mogla bi priča ovdje i završiti, pa neka ostane takva, fragment.

Cijelo to vrijeme dok traje dotična nedoumica žena je nepokretna na svom stolcu. Njeno je stopalo zaustavljeno u neprirodnom položaju, s prečkom utaknutom između palca i susjednoga prsta. Smrznut je i Zeya Wunna, mlaz vode udaljen još tek centimetar-dva od čaše koju je barmen podmetnuo pod slavinu, ostali gosti (crnac je upravo stao ustajati pa je njegov smiješni položaj još naporniji od položaja ženinog stopala), manekenka na televizoru, zajedno s perom na njenom šeširu.

Odjednom, puno brže no u nekim drugim pričama, sve se pokreće. Sasvim neočekivano, zastoj je razriješen tako što se Zeya Wunna primiče ženi.

− Oprostite, ne mogu ne priznati da Vas već neko vrijeme pogledavam, ali mislim da Vam može biti samo drago ako Vam kažem da ste najljepša (")crnk(inj)a(") koju sam ikad vidio.

− Bez navodnika, molim. I bez zagrada.

− Znači prava ste?

− Nisam to rekla.

Istina, nije to rekla. Već i na osnovi tih nekoliko riječi Zeya Wunna primjećuje neobičnosti u ženinom izgovoru. Način na koji zaobljuje i produžava glas p podsjeća na nizinskiju Boliviju, artikulacija samoglasnika takva je kakva se može čuti jedino na graničnom području između Mauretanije i Rodezije, ali intonacija je opet prepoznatljivo južnolihtenštajnska. Dodatno zaintrigiran svojom sugovornicom, i unatoč premorenosti, Zeya Wunna nastavi svoje obraćanje. Evo ovako:

− Oprostite, nisam Vam htio smetati, ostavit ću Vas na miru.

− Ne, molim Vas, nisam ni to rekla.

− Oprostite?

− Nisam rekla da bih htjela biti na miru. Uostalom, kao da je mir isto što samoća.

Zeyi Wunni ne promiče da ženino stopalo nato mijenja smjer pa staje kliziti duž mesingane prečke.

Nego, nije baš najkorektnije što znamo da se Zeya Wunna zove Zeya Wunna, dok je žena i dalje samo žena. Zeya Wunna zato ponovno preuzima inicijativu.

− Zovem se Zeya Wunna. Neki me zovu samo Zew. A Vas?

− Lila.

− To Vam je pravo ime?

− Nisam to rekla − reče kroz nos, osmjehnuvši se i ustima i očima. − Tako me zovu. Neki.

Zeya Wunna ne insistira, tko zna odakle je Lila doista, možda iz nekog dijela svijeta u kojem još uvijek vjeruju da imati nečije pravo ime znači imati i vlast nad tom osobom. Zato radije mijenja kolosijek. Evo u ovakvom smjeru:

− Šalica Vam je umjesto futrole?

− Ha-ha-ha!

Lila se sad smije gromko, i nosom. Smješka se i barmen. Zeya Wunna je obodren. Njegovi nadočnjaci blijede. On to, naravno, ne vidi, ali zato vidi Lila, zbog čega joj Zeya Wunna postaje još simpatičniji.

− Ah, ne znam više što misliti. Duga i komplicirana priča. Zew − ako Vas smijem tako zvati (Zeya Wunna pokaže svih deset prstiju i kimne) − je li Vam se ikad dogodilo da nekog istovremeno i volite i mrzite?

− Kako da ne, sebe.

Lila prasnu u grohot, od kojeg joj se stopalo čak odmaknu od prečke.

− Čujte, a da mi prijeđemo na "ti".

− Najprirodnija stvar!

Ovdje priča samo što se opet ne smrzne, ali, srećom, njenih dvoje protagonista dovoljno je otopilo led koji ih je razdvajao, a time i led oko njene fabule.

Razgovor se sasvim razmahao, srdačan i sve opušteniji, Zew je i Lilu i sebe počastio pinakoladom s čokoladom (barmen je uzeo Lilinu šalicu i izvrnuo je pod slavinom tako da je njen mobitel zamalo završio u slivniku), pa još jednom, a onda sve drugačijim pićima, čas slabijim, čas opet jačim.

− Mogla bih i ja koju rundu.

− Ti si mene već nokautirala.

Ta se dosjetka Zewu učini nemalo kilavom, čak jadnom, ali Lila je dočeka sramežljivom razgaljenošću.

− Aha, dakle to ti meni želiš napraviti, nokautirati me?

Uf, iz zla u gore.

− Ma pusti me. Vjeruj mi, nisam baš kakav zvučim. Ako možeš.

Zanimljivo, mogla je. Zanimljivo jer Lilino iskustvo s muškarcima bilo je, blago rečeno, ružno. Potvrđivalo je sve stereotipe odreda o ljepotici koju salijeću bogati, uspješni, mišićavi, oholi, lijepi. Ali u ovom slučaju Lila nije prepoznavala nijedan od poznatih joj simptoma. Nije se, istina, uspijevala otarasiti nekog već usađenog opreza, nije to baš ni htjela, ali veću opuštenost uz muškarca upoznala je samo s ocem. A to se, naravno, ne računa. Možda zato što Zew nije bio ni lijep, ni ohol, ni mišićav, a po svoj prilici ni urnebesno uspješan ili bogat. Što se Zewa tiče, svaki se novi trenutak tog druženja, bez karikiranja, usađivao u njega kao po nova vječnost. Već je bilo koja od njih sama za sebe bila dovoljna da konačno učini izdržljivom bol od gubitka zaručnice, koja je pri zadnjem državnom udaru pala sa stabla manga i ostala na mjestu mrtva.

Zato svatko može ostati samo zaprepašten ako se sad ispostavi da se više nikad nisu sreli. Samo zgranuti može i njihovog barmena, koji je sve ono vrijeme veselo dolijevao, natakao, donosio i odnosio čašice i čaše, ni na trenutak ne zažudjevši za Lilom, čak ni pomišljajući kako bi volio da je to on na Zewovom mjestu, jer je i sam završio u oblaku zatravljenosti nadzemaljskom ljepotom njihova dvojevanja.

Zato se to i nije dogodilo. Lila nije bila odsjela u hotelu, Zew joj je, jasno, ponudio da prenoći kod njega, ali ona izrazi želju da se vrati svojoj kući. Budući da nitko nije znao iz kojeg je ona dijela svijeta, pred hotelom je dočeka najobičniji četverokolični taksi. Zew i Lila jedva se vidljivo naklone jedno drugom pa nježno i uz smiješak zabace glavu ustranu. On je uvede za nadlakticu u kola, a ona mu sa sjedala položi u šaku papirić. Kad je zatvorio vrata za njom, Zew začu kako je nešto škljocnulo i u njemu. Tek je prolazeći kroz predvorje hotela, po otiscima njenih tabana, kraj televizijskog ekrana već zacrnjenog odjavom programa, shvatio da su to bila vrata njegova srca koja su se otvorila.

U nekoj drugoj priči, na papiriću što ga je Lila dala Zewu iz taksija bio bi njen telefonski broj. U ovoj, međutim, papirić je zapravo bio novčanica od dvjesto šest tala, točno onoliko koliko je te večeri popila. Lila nije imala telefon. Niti kuću.

Opet ju je sreo jednog sparnog dana, godinu i devet mjeseci poslije (to jest, poslije godinu i gotovo deset mjeseci, ako kao jedinicu ponovno uzmete najkraći mjesec). Dogodilo se to na blagajni jedne trgovine mješovitom robom (zapravo, da ne bi ovdje bilo nepotrebnog mistificiranja, točno one na križanju Bustrofedonskog bulevara i Prilaza DNK-a). U redu je na nadlaktici osobe pred sobom, bijeloj poput brašna, ugledao komarca. On ga tresnu, tako jako da je ovaj kroz ljepljivi zrak odbauljao cvileći. Osoba se okrenu i Zew prepozna lice, unatoč crvenkastim očima.

− Lila!

Prepoznatljiv osmijeh.

− Ssad ssam Elilim. Ššta ti radišš u ovom dijelu svijeta? Poslom?

− Hah, isto bih ja mogao pitati tebe.

− Ja ssam uvijek poslom.

Zewu nisu promakle promjene u Eliliminom izgovoru. Akuti su zvučali kronično, kao u nekim inuitskim zajednicama, nazali oralno, slučaj zabilježen jedino među uzgajivačima impala na Hokkaidu, a sibilanti kao da su se katkad udvajali, a katkada i ne (je li to zapravo bilo mucanje?), pojava koja je prije ostavljala dojam osobne idiosinkrazije (Zew nije imao priliku razabrati da ta pojava nije bila nasumična, već da se javljala pred samoglasnikom, ili kad bi se sibilant našao na početku rečenice, što, istina, jest bila Elilimina idiosinkrazija).

− Mislim... oprosti što te to pitam... ali ne mogu...

Je li i to pristojno pitati? Elilim ga promatra žmirkavom znatiželjom.

− Mislim... promijenila si se.

− Ja sse stalno mijenjam.

− Drugačija si.

− Ssad bi ja u čudu mogla primijetit da ssi ti osto isti.

Da, naravno, to jest ona.

U ime svoga prvog susreta odoše na piće. Na terasi su sjeli pod suncobran, iako je bilo vrlo kasno poslijepodne. Lilina − to jest, Elilimina − koža bila je osjetljiva i na najmanje izlaganje suncu (odmah po izlasku iz trgovine bila je prekrila vrat i ruke, maramom koja je pod širokim obodom slamnatog šešira prikrivala svoju plavost).

O tu istu kožu nije se prestajala lijepiti Zewova zabezeknutost. Jesu li uopće ta koža, te oči, bile i najveće čudo?! Lila uistinu više nije bila Lila. Obrazi su se naduli, ramena upala, dojke usahle, trbuh iskočio, a bedra su, unatoč oksericama, trla jedno o drugo. Zadržala je jedino visinu. A taj jezik? No uz piće stadoše se pomalo obznanjivati i promjene o kojima Elilimin početni nastup, na blagajni, nije dao naslutiti ništa. Promjene u naravi. Ona Lilina britka lapidarnost mahom je prerasla u nabrušenost, od duhovitosti je preostao gotovo isključivo sarkazam, a ispod svega toga napipavalo se odsustvo potrebe za bilo kim, zainteresiranosti za bilo što. Takvo Elilimino raspoloženje nije posustajalo ni nakon što se, bar je Zew tako smatrao, s njegova lica otresao izraz zgranutosti koji je to raspoloženje bio možda ražario.

Ružno je to baš tako reći, ali Elilimin se Zewu doslovno gadila. I duševno i tjelesno. Najradije bi to druženje bio prekinuo, pobjegao, zaboravio da je ikad sreo − Elilimin, Lilu, ili koga već. Ali kako da sad izmisli sastanak koji s predstavnikom stanara ima za pola sata, kako zakazani termin kod kardiologa, grah ostavljen na upaljenom štednjaku? Kako kad je − bio je on toga itekako svjestan − na blagajni trgovine svaki mišić njegova lica jednoznačno odao samo beskonačnu radost što je vidi i spremnost da s njom provede cijeli dan, noć...

Zew postaje tako Eliliminim taocem. Sunce je već zašlo i oni sad slobodno šeću, šeću, sjedaju pa opet šeću. Kad i nije izravno napadnut, Zew cijelo vrijeme osjeća Elilim kao prijetnju, opasnost. Nije mu ugodno kraj nje, a opet, ne zna kako druženje prekinuti. Mora da je dijelom još uvijek paraliziran šokom od Elilimine promjene. Ipak je ona golema! Ali dijelom taj novi identitet vjerojatno raspiruje njegovu znatiželju, kao kakav čudan zvuk iz napuštenog podruma. Osim toga, ne može se reći da on njenu agresivnost doživljava kao nešto proračunato, kao nakanjenost da ga povređuje, sustavno, iz časa u čas. Nema u tome ničeg zlobnog. Kamoli osobnog! Elilim kao da je jednostavno takva. Neuglađena. Neizbrušena. Bez imalo društvenog takta. Prema njemu samom, prolaznicima, roditeljima i šetačima pasa u parku, konobarima. Zariva se među ljude i − biva. Kao lava koja ulijeće u selo pa se usporava i raspada u sudaru sa zidovima kuća koje otapa zajedno s njenim stanarima. Samo što je ova lava bijela, skorena od neke davne erupcije, tko zna kad u proteklih godinu i devet, deset mjeseci.

Elilim kao da više nije imala nigdje nikog. Nikog nije spominjala, osim jednu ili dvije osobe (Zew nije uspio dokučiti jesu li osoba s kojom je živjela do prije četiri-pet mjeseci i osoba radi koje se preselila ovamo jedna te ista osoba, a bilo ga je strah zatražiti razjašnjenje), a i nju/njih samo u perfektu. Radila je kao viša kustosica čistoće u gradskom Prirodoslovnom muzeju. Ni nakon višesatnog druženja Zew nije bio ništa bliži odgovoru na pitanje što radi s preostalim vremenom. Izgledalo je da je ništa posebno ne privlači, da se ničim posebnim ni ne bavi, da... ostatak dana preleži? presjedi pred televizorom? ovako šeće? šeće i sjeda?

A opet, sama Elilim bila je sve samo ne dosadna, iako je, kako je Zew sa zaprepaštenjem shvatio za jednog njenog odlaska u zahod, pričala samo o razlici između bijelog i smeđeg šećera (ne kemijskoj, reklamnoj ili kakvoj već, nego o razlici koju ona sama osjeća), o prednostima i nedostacima načina na koji ovaj ili onaj šetač šeta, hrani, miluje svoje dijete, psa, sebe, o vremenu današnjem, jučerašnjem, sutrašnjem, o vremenu u vremenu, o nevremenu, o odnosima koji se oblikuju između sredstava za čišćenje i površina za očišćenost, o zdravstvenim poteškoćama koje u zadnje vrijeme ima, procesima kojima one postaju dijelom njenog tijela, njenog bića. On joj je pričao o svojoj karijeri, prvom braku, drugom braku, prvoj kući, drugoj kući, trećoj kući, o prijateljima koji mogu pomoći, prijateljima koji bi mogli pomoći, o planovima, željama, vremenu kojeg nema, vremenu kao nevremenu. Elilim je sve to popratila nekim odsutnim zanimanjem, i prisutnom ravnodušnošću.

S buđenjem noći Elilimini obrazi nisu se Zewu više činili tako nadutima, prvi dojam o ramenima kao da je bio nepravedan prema krotkom aspektu njihove upalosti koja je fino ublažavala stršavost njene naravi. S buđenjem noći bijela kora... koža... više nije toliko bijela. Noć gasi i ražarenost očiju. U šetnji još bolje zapaža kako su joj dojke tek manje od Liline, ne i usahle, kako se trbuh onako isturenim zacijelo isprva učinio zbog nekog nesretnog položaja u kojem se našao, a kad je ono otišla u zahod zaobljene noge oblile su i sam hod, u kuglu koja se prema vratima s nacrtanom ženskom cipelom kotrljala daleko ravnomjernije od krvnih zrnaca što su počela nadimati arterije njegovih sasvim pravilnih bedara.

U jednom trenutku on joj ponudi da svrate do njega, tu odmah iza ugla.

− Ako me misliš pojebat, mošš odma odjebat!

− Uf − odskoči Zew − ti stvarno nemaš dlake na jeziku!

− A ti znaš nekog ko ima?

Zew osjeti nepatvoren umor. Dan je bio dug i uzbudljiv. A ovo s Elilim nije vodilo nikamo. Bar ne ikamo dalje.

− Da pozovem taksi?

− Može, umorna ssam.

Sa zadnjim oralnim nazalom tih Eliliminih riječi iza ugla izranja taksi i Zew smjesta podiže ruku. Kroz prozorčić kaže vozaču da će njegova stranka ući za minutu, a u šaku mu umeće novčanicu. Zna li Zew da je vrijednost te novčanice točno triput veća od cijene vožnje do Elilimina doma? Prilazi joj, zagledava se u te tako poznate mu oči, dugo i duboko. Ali iz njih mu odvraća samo škiljava rumen. Na kraju joj položi dlan na obraz, zadrži ga neko vrijeme na njemu s nježnošću i ganutošću koje iznenade i njega samog pa je uvede u taksi.

− Laku noć.

− Laku noć.

Pred odlazak Zew joj kroz poluotvoreni prozorčić baca papirić. Što je na njemu pisalo − i je li uopće išta − nećemo saznati; ova priča zbivanja prati više kroz Zewove oči nego kroz Liline, Elilimine... Ako je i bio njegov telefonski broj, kao što će neki sigurno opet pomisliti, nazvala ga u svakom slučaju nije nikad.

Od tog rastanka prošlo je točno dvanaest godina. Kalendar još nije bio uspio prijestupnim danom izgladiti višak sati nagomilan u raskoraku što ga održava s astronomskom godinom pa bi Zew, čak da je te vremenske podudarnosti i bio svjestan, ipak najvjerojatnije bio zaključio da bi prava godišnjica bila tek sutradan. No zemlja je napravila upravo dvanaest punih krugova oko sunca otkad je taksi s Eliliminim blijedim likom kliznuo niz njegovo desno rame pa do tog kasnog, pretponoćnog trenutka u kojem je Zew u lokalnim novinama sreo onaj isti pogled. Ni loš raster nije uspijevao prikriti da je lice propalo sred provalije bora. Ušne rese dopirale su maltene do visine brade. Na glavi nije bilo ni dlake. Pogled je bio uokviren masnocrnim pravokutnikom. U preostalom unutarnjem prostoru Zew iščita što je, unatoč njegovu sasvim površnom poznavanju jezika, bilo očito: BHIKKHUNI TATIYAPARAPADA... kremacija... adresa treće ulice zapadno od trenutnog mu radnog mjesta (sjetio se i dimnjaka)... sutrašnji datum... naručitelj: budističko društvo, zajednica, takvo nešto, s imenom pokrajine u čijem je glavnom gradu sad živio. Zagleda se kroz prozor, u prazno nebo, pod kojim nešto škljocnu na ulici. I u njemu.

Krematorij je zapravo bio Krematorij 5A, što će reći prvi u petom dvokrematorijskome nizu. Toliki broj krematorija nije bio uvjetovan nekom stvarnom potrebom (bio je to nevelik glavni grad nevelike pokrajine, nevelikog broja stanovnika zainteresiranih za takav oblik uklanjanja vlastitih zemnih ostataka), nego činjenicom da bi se dimnjaci, ma koliko se rijetko pušili, često zapušili. Tijekom dugotrajnih čišćenja od vatrom olakšanih, ali ipak ne i sažganih ostataka, ostali su krematoriji bili itekako dobrodošli.

Bio je taj krematorij 5A prostorija omanja, ali izrazito visokog stropa. Vrata same peći nalazila su se na sredini zida nasuprot ulaznih vrata. Pred vratima − peći, ne ulaznim − kočio se hladan, siv, po svemu sudeći težak stol od lima. Ovom prilikom, međutim, kao da je sav smekšan lebdio, natopljen toplinom svježih nevenovih cvjetova rasutih posvud oko tijela, podjednako narančasto-žutog, podjednako toplog, lebdećeg, mekog. Prizor se Zewovu pogledu otvarao polako, postupno, kako se sitnim koracima približavao stolu, učtivo kimajući svakome od okupljenih tko bi podigao glavu prema njemu. Neki su i sami bili obrijane glave i umotani u narančasto-žuto, drugi u civilnoj odjeći, ćelavi ili ne. Naravno da je lice pokojnice bilo sabrano, smireno, opušteno, utihlo, vedro, blaženo, ozareno, prosvijetljeno, kakvo već treba biti lice budističke redovnice, ali Zewa najviše pogodi što ga je, na neki način, licem Bhikkhuni Tatiyaparapade... Elilim... Lile gledala i njegova pokojna zaručnica, još svijena pod stablom prezrelih, zlatnožutih plodova, pa onda i njegova i na posmrtnoj lomači zabrinuta majka, ali i pokojna baka, od koje se sjećao samo duboke brazgotine na čelu zadobivene pri sječi granja, a koja se pod prvim plamenim jezicima bila cvrčavo izvila i stala bubriti po rubovima... Lice je tonulo sve dalje i njegovo razlistavanje uplaši Zewa. Svrne pogled prema zidnom displeju, niz koji su klizile nerazumljive i ovdje čitatelju prilagođene riječi: Anićća vata sankhara uppada vaja dhammino. Uppađđitva niruđđhanti tesam vupasamo sukho. Riječima je očito slijedio prijevod, i opet prilagođen sad ovdašnjem čitatelju: Prolazne su, avaj, tvorbe, nastaju i propadaju. Rodivši se, nestaju. U njihovom je smiraju sreća. Krila se na vratima peći stadoše polako širiti i ne prođe dugo a prema njima krenu pokrovna ploča odra s tijelom. Civilni svjedoci ispustiše još pokoju suzu, uzdah, priviše se jedno uz drugo ili ispružiše ruku prema narančastoj izmaglici od lana i vatre. Narančasti svjedoci stajahu šutke ili mrmoreći, ruku uz tijelo ili sklopljenih dlanova pred grudima. Na svoje kasnije veliko čuđenje, sklopio ih je i Zew.

Zeya Wunna nije ostao na karminama od pečene bundeve i ekspandirane riže. Umjesto toga primio se pod mišku i izašao u šetnju. Nikad nije prošao alejom koja je od autobusnog kolodvora vodila prema trgovačkom centru Marana, bivšoj umobolnici. Bilo mu je dovoljno tek nekoliko metara da uvidi kako ga je k aleji privukao vodoskok na zelenoj površini s lijeve strane. Mlaz bi se povremeno očešao kojom svojom kapljom o neki od cvjetova nad jezerce nadvijene magnolije tako da su ovime plutale latice koje bi se zateturale i zavrtložile kad god bi se približile jednom od mjesta na kojem je voda udarala o vodu. On sjedne na klupicu. Kao s Lilom, pomisli. Ili je to bila Elilim? Da, bila je Elilim. S Lilom nije nikad prošetao. Istog trena Zeya Wunna shvati da s Lilom nije nikad bio na otvorenom, osim na samom kraju, za kratkog boravka pred hotelom prije no što će nestati u taksiju, a da s Elilim nije nikad bio u zatvorenom, osim na samom početku, kad su se susreli u trgovini. Ta ga činjenica isprva zadivi svojom simetričnom komplementarnošću, ali onda ipak zaključi da nema nikakvog dubljeg značenja.

A Bhikkhuni Tatiyaparapada? Nju nije nikad upoznao. Štoviše, saznao je da uopće postoji kad je već bila mrtva. Kako bi s njom bilo? I bi li se, s obzirom na svoje redovništvo, uopće bila htjela ili smjela družiti s njim? Sunce je već zalazilo za magnolijom kad je Zeya Wunna shvatio da je ono na kremaciji sklopio dlanove na grudima, gotovo istovremeno kad je shvatio i da se osjeća samim. Nedaleko od njega djeca su puštala zmajeve, dovikivala mamama i tatama da ih vide, zmaj se popeo jako visoko, skoro da se ne vidi, prilazila su i njemu samom, da i on vidi, ali Zeya Wunna osjećao se samo tako, beskrajno samo.

Na putu kući kao da je odjednom hodao kraj nje, kraj svih njih, kao da su, zapravo, one koračale u njemu, kroz njega. Pod tjemenom je već neko vrijeme osjećao golo, žensko, redovničko tjeme, koje ga je plašilo. Iz duplji kao da je svijet oko sebe gledao Lilinim očima, koje je obožavao, očima Eliliminim, kojih se gnušao, Tatiyaparapadinim, koje je poznavao tek iz mutnog rastera, ali uvijek tim istim očima. Svijet je bio osipanje njihovih pogleda. To ga također uplaši, ali barem se više nije osjećao onako samim.

Te ju je noći sanjao. Kao što je i očekivao. Nju trojednu. Lik istovremeno tako blizak i zastrašujući. Osobu tako neosobnu. Osjećao je njen dodir, ali ne i kožu. Čuo je njene riječi − zaglušnu mješavinu Lilinog prozračnog govora, Eliliminog šuškanja i Tatiyaparapadine šutnje − ali ne i njezin glas. Sanjao je da ga prima za ruku − samu kožu, rečeno je, ne osjeća − i uvodi u vodu. Do gležnja, koljena, pasa, i još dublje, do brade, nosa, tjemena. Dugo hodaju po dnu, a njena ruka, cijelo njeno tijelo, bivaju sve tanji, sve kraći, otapaju se sred sve te vode dok ne preostane samo u svakoj njenoj kapi. Na drugu obalu izlazi sam. Mokar, ali njegova koža to ne osjeća.

Da je u tih nekoliko sekundi sna mogao pogledati i kroz prozor, bio bi vidio kako jedan avion uzlijeće, kako drugi slijeće.