Evo idealne američke ili španjolske sapunice: čovjek ulazi u srednje godine, prije toga se nije proslavio onim što roditelji i znanci zovu 'svrhovitom upotrebom vremena' ili 'optimalnim iskorištavanjem vlastitih mogućnosti', radi, dakle, po mišljenju svojih bližnjih i onih malkoc udaljenijih, neki totalno beznačajan posao, npr. unosi podatke u računalo u nekoj jednako tako bezveznoj firmi, a, obiteljske li kome, bio je tako pametan dečko, koji, eto ti finese, za razliku od zabrinute svojte, upravo u tom naizglednom 'looseu' uživa da ne može više. Prije svega ostaloga, kad se s nekim upoznaje, u njegovoj percepciji svijeta 'informatičar' kao zanimanje uopće ne zvuči loše, a osim toga, ruku na srce, tako je slabo u poduzeću iskorišten, da je na poslu stigao-napisati knjigu. Koju je poslije kupilo oko 200.000 ljudi. Pablo Tusset vjerojatno ne pokriva sve mjehuriće ovako zamišljene životne priče, ali ga je moguće zamisliti kako se nad njom zagonetno smješka. Ili možda otvoreno, bez ikakvih kompleksa, umire od smijeha kad se god sjeti da je prije samo tisućuijednog dana morao ujutro ustati, obrijati bucmastu njušku i otići na posao. On? Ma ne, to je morao bti neki drugi Pablo. Sjajan tržišni plasman njegovog romana prvijenca 'Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu' djelomice je upravo u atmosferi baš-me-briga-što-će-biti-s-mojim-životom, ali ne u onoj junačkoj maniri jednog nad životom zgađenog, tvrdog, kamenog jebača, kakvi haraju američkim hard-boiled krimićima, nego tu postoje neke fine ogradice i korekcije. Njegov junak, ujedno i narator, simpatični je ljigavac smješten poprilično udobno u životu između bogatog brata i još bogatijeg oca, s foteljicom namještenom negdje na pola puta između šanka lokalnog birca, računala i prostitutki. Droge uvijek ima skoro pa dovoljno, a alkohol tutnji njegovim venama brzinom i redovitošću japanskih željeznica. Održava neobičnu vezu sa jednom udanom ženom, koja, kao i on, u ovom zavoju od života uživa više nego u životu samom. Jer, kako uživati u zbrci i jurnjavi za novcem na koje su se sveli negdašnja španjolska, zapravo katalonska opjevana romantika i genetska sklonost fiestama i siestama. U njegovu grogirano garniranu idilu jednoga dana udari ni manje ni više nego auto, koji pokupi njegova oca, koji je, naravno, previše moćan da bi se nešto takvo moglo dogoditi slučajno. Brat mu istovremeno ponudi da obavi neki zakukuljen posao, pristajući pri tome platiti ne baš mali iznos, što je druga netipičnost, da bi nakon 24 sata povukao narudžbu ali ne i obećani novac, što je našem junaku krajnje sumnjivo. Otpočinje sa istragom na svoju ruku, što, poslije će se saznati, za posljedicu ima nestanak njegovog brata, skupa sa tajnicom, koja mu je ujedno i ljubavnica. Tusset nije štedio papira opisivajući predvečernji i noćni život Barcelone, od kojega je ponudio ekstremni repertoar, samo dno i vrh: birtija sa ugla ulice u kojoj stanuje jednako je minuciozno opisana kao i elitna javna kuća, koju je portretirao po uzoru na Danteovu 'Božanstvenu komediju' bez srednjeg dijela. Brak uspješnijeg brata prikazan je kao seksualno komlicirana kerefeka i sušto licemjerje, no bez ijednog moralizatorskog tona pri tome: nestali brat održava istovremeno veze sa dvije sestre, koje uživaju svaka u svom dijelu kolača, a skupne brije po restoranima i elitnim javnim kućama samo su višnja na torti tako zamišljenog i izvedenog života. Tusset je napisao kvalitativno ponešto neujednačen roman, nedovoljno uvjerljivog finala, otvorivši tijekom razvijanja radnje previše špilova za jednu partiju karata, što bi dobar krimić trebao biti. 'Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu' istovremeno je turistička mapa Barcelone, krimić o potrazi za bratom, storija o hackerima, satira na račun tajnih organizacija itd. No, Tussetova sklonost šalama laktovima će se, ne treba u to sumnjati, i u nas izboriti za svoju solidnu količinu čitatelja. Tusset možda ne zna baš uvijek kud vas vodi, ali se tijekom tog vrludanja zafrkava. Što se njegove spisateljske budućnosti tiče, jer se, kako smo već rekli, za materijalnu više ne mora brinuti, vjerojatno mu je najvažnije, sad kad mu je krenulo, ne postati vlastitom karikaturom. Post scriptum: Tajna veza između tajnih organizacija Romane je, čak i kada su vrlo inteligentno i oštroumno zamišljeni i napisani, teško svesti na samo jedan ključ koji ih otključava ili rebus koji je jedini odgonetka njegovih skrivenih značenja, no povremeno se duh vremena i djelić gradivnih elemenata nekog djela tako fino poklope da se vrlo teško othrvati napasti i ne tumačiti nekog autora u tom jednom jedinom, trenutno najeksplicitnijem modelu. Španjolski pisac Pablo Tusset je sa svojim romanom prvijencem 'Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu' zbog upletanja tajne organizacije (tajne u smislu u kojem su 'tajni' masoni ili rozenkrojceri, a ne FBI, CIA ili Ivić-Pašalić) u fabulativnu građu, a zbog njenog naglašenog zafrkantskog tona, gotovo pa napisao protu-knjigu knjižarskom mega-hitu 'DaVincijev kod' Dicka Browna. Kod Tusseta gutanje udice sa pričom olakšava nedostatak upravo onoga čega je kod Dicka Browna previše, a to je potpuna ozbiljnost tretiranja tako zakučaste, povremeno otvoreno stupidne, a tijekom većeg dijela romana jednostavno značenjima pretjerano opterećene i u osnovi banalne teme kao što je-da li je Krist imao nasljednika, kako se ta spoznaja reflektira na raspodjelu vlasti u svijetu, da li će zbog toga što je Marija Magdalena prije dvije tisuće godina izbjegla na prostore današnje Francuske možda poskupjeti grincajg na vašoj lokalnoj tržnici, što je Sveti Gral itd. Dio odgovora na takva i slična pitanja moguće je pronaći u kvazihistorijskim i sveznajućim knjigama poput 'Sveta krv, Sveti gral', 'Mesijansko zavještanje', 'Pashalna urota' itd., na njihovu znanstvenu drugorazrednost i neprovjerljivost osnovnih teza koje se u njima iznose već je upozoravano, no nije zgorega ustvrditi kako u slučajevima kakav je Brownov triler cijela priča ipak funkcionira, jer se radi o fikcionalnom djelu, svojevrsnom literarnom Indijani Jonesu, no također je dobro znati da književno 'DaVincijev kod' bitno ne premašuje drugorazrednost djela iz kojih crpi činjenice i nadahnuće. Tusset je takav pompezno-ozbiljni model promišljanja 'pravih' razloga tijeka ljudske povijesti, kojom tobože vladaju nadnaravno obrazovani nadljudi iskarikirao, a da tijekom tog karikiranja nijednom nije izgubio smjer. Kod njega je ključni igrač lukavi vlasnik restorana, dakle majstor za konkretne recepte, čija 'kuhinja' (urote i tsl.) možda i nije smiješna, ali njegovo nadmudrivanje, pravi psihološki dvoboj, pa na koncu i deal između granitnog hermetičara i pihtijastog hedoniste to svakako jest.