David Pajo je jedan od najzanimljivijih i najoriginalnijih gitarista (ali i multiinstrumentalista - jer svira i bas, bubnjeve, niz elektroničkih glazbala i sl.) američkog rocka zadnjih dvadesetak godina. Točnije, od 1991. godine, kada je sebi i skupini Slint iskovao besmrtnost maestralnim albumom «Spiderland». U međuvremenu se družio s louisvilleskim i čikaškim post-rockerima, Billyjem Corganom i, što je ovdje najvažnije, Willom Oldhamom (vidjeli smo ga i na sjajnom Oldhamovu koncertu prije par godina u Zagrebu). Čak i kada pojednostavi svoju svirku do granice hinjenog diletantizma, lumen Pajo očarava. Ovoga puta on ide uglavnom «bez struje», slijedeći poetiku urbanog folk isposnika započetu pod pseudonimom Papa M. Njegova tehnika «otvorenih štimova» na akustari, pokoji ubod rudimentarne elektronike i neizrecivo blagi glas u pjesmama «War Is Dead», «Baby Please Don't Go», «Ten More Days» ili «Icicles» lako će naći put do svakoga tko iole ljubi postignuća s recentne kantautorske lo-fidelity scene. I tko, onda, kaže da su rezerviranost i skromnost zastarjele vrline? Uz tipove poput Micaha P Hinsona i Pajoa one dobivaju čak i novi smisao. (P.S. Nikako ne propuštajte albume «Sir Dark InvaderVs The Fanglord», kojega potpisuju Richard Buckner i Jon Langford, te «Ragland», instrumentale Johna Convertina.)