Stjecajem okolnosti zadnjih sam se mjeseci puno družio s pločama koje su, svaka na svoj način, oplakivale smrt bliskih osoba. Albumi «Everyone Is Here» The Finn Brothersa, «Folker» Paula Westerberga i, naročito, «Funeral» kanadskih genijalaca The Arcade Fire, ploče su iskrenog pijeteta, dostojanstvenog žalovanja i, što je na koncu najvažnije, nesmiljenog autorskog zanosa. Ovog potonjeg nema na ploči «Young Prayer». Istina, «zanos» je možda neprimjeren termin za ploču stvorenu u upbeatu, čije su glavne odlike «kućni» ugođaj, svirački minimalizam i opori falset Panda Beara. Bear je konspirativno ime momka iz «tajanstvene», dopadljive no precijenjene newyorške skupine Animal Collective (svi odreda taje svoja imena, pa tako produkciju ove ploče potpisuju Bearovi kolege iz banda, braća Come Winter, uh!). «Young Prayer» je u cijelosti usnimljen u Bearovoj kući iz djetinjstva, kući u kojoj je do svoje smrti živio njegov otac. Na žalost, ta mračna autentičnost i iskreni povodi njegove su jedine prave vrline. Panda Bear je jedan od onih bistrih momaka naoružanih čudovišnim bazama podataka, koje najčešće ne rabi na primjeren način. Tako se ovdje tematikom osobne tragedije izborio za naklonost slušatelja, kako bi je na koncu zloupotrijebio nepotrebnim autorskim ego-tripovima. Oni se do konca albuma spiralno uvećavaju i vuku ga u dubine bizarnosti iz kojih nema izlaza. Šteta. (P.S. Radije poslušajte albume «C'mon Miracle», nadahnutih low-fidelity veterana Mirah, «The Hate Yourself Change» skupine Neva Dinova, prijatelja Conora Obersta.)