Uvijek imam određeni strah od drugog albuma nekog autora koji mi se neodoljivo svidi prvijencem. Tako je bilo i sa Paul Armfieldom. Nakon meni jednog od najboljih albuma 2003. Songs Without Words sa zebnjom sam očekivao što će Armfield učiniti sa svojim slijedećim, uvijek pomalo rizičnim, uratkom. To moje iščekivanje ipak nije imalo tužni završetak. Evermine jest malčice drugačiji album od prethodnika, jer na njemu nema u tolikoj mjeri kao na Songs... upotrebe gudača (ovdje nekako više dominira zvuk klavira i harmonike), ali album drži kvalitetu i dobru mješavinu utjecaja koju su Armfield i njegovi Four Good Reasons predstavili na sjajnom debiju. Utjecaji Lambchop i Tindersticks (najviše uočljivi), Cohena, Scotta Walkera, engleskog folka, francuske šansone (Jacquesa Brela) te jazza i dalje su prisutni i sjajno isprepleteni. Njegov topli glas i dalje plijeni i pobuđuje ugodu koja vas tjera da opetovano slušate album. The Four Good Reasons su u nepromijenjenom sastavu J.C. Grimshaw (gitara, mandolina i usna harmonika), Jake Rodrigues (harmonika, bendžo i usna), Barkley McKay (klavijature, gitara) i Trevor Smith (bubnjevi). Donekle čistija (bistrija) produkcija daje albumu ozbiljniju notu, a samo sviranje je besprijekorno iako je na prvom albumu (zahvaljujući gudačima) sve izgledalo malčice lepršavije. No, još jednom ponavljam, stvar je samo malo drugačijeg pristupa radu na albumu, a nije riječ o padu kvalitete. Album sadrži jedanaest novih pjesama (osim obrade Tim Hardinove Misty Roses koja se već prije godinu dana pojavila na singlu). Sam album započinje naslovnom pjesmom i zanimljivom igrom klavira, basa i klavijatura te tekstom: I want to captivate her, to hold and suffocate her, to pin her down and keep her paralyzed, petrified, always before my eyes. Lijepa melodija i sugestivan Paulov vokal na granici šapta još više isturaju tekst u prvi plan. You Can Never Go Home je jedna od pjesama najkarakterističnijih za Paula Armfielda jer u sebi sadrži ljepotu melodije, dobar tekst i fenomenalnu igru instrumenata ( u ovom slučaju izvrsne mandoline, gitare i bubnjeva) tako da dobijete stvar koja vas jednostavno ponese i ispuni ugodom. Misty Roses je vrlo dobra obrada (You look to me like misty roses, too soft to touch), a i slijedeća Shade je obrada pjesme Francois Mauriaca koju je davno pjevala Juliette Greco te djeluje najviše mračno spram svih ostalih. Beauty Lies je oda mladosti u kojoj Paul i ekipa opet pokazuju sve svoje glazbeno majstorstvo. Možda najbrža stvar na albumu je Give Me Your Wings (koja podsjeća na The Return s prošlog albuma) s primjesom zvuka engleskog tradicionalnog folka, šansone i Bad Seeds zvuka sa instrumentalnim jazz-passageom u središnjici. Još jedna od pjesama koje dokazuju da su ljudi na ovom albumu izvrsni svirači. Harmonika, usna harmonika, zviždanje i metlice po bubnjevima su pozadina stihovima u Gathering Leaves. Tender Hearts je ustvari Pourqoui Faut Il Oue Les Hommes S'Ennuinent? Jacquesa Brela u prepjevu samoga Armfielda i treba samo reći da se Brel ne bi sramio ovakvog covera. Nježna topla harmonika i suptilni vokal imaju pravi francusko-šansonjerski štih. Prekrasna balada o vječnoj ljubavi Who Hurts The Most (When words we want to hear are not enough to keep us near) podobna je za romantične večere uz svijeće i beskrajno duge uzajamne poglede. Evermine Reprise je instrumentalna verzija naslovne pjesme s upečatljivom glazbenom igrom usne harmonike, klavira i gitare. Vesela Song Of Goodbye ostavljena je za kraj i meni je jedna od najdražih na albumu zbog tako znakovite kombinacije basa i klavira kao vodiča u koje se isprepleću ostali instrumenti i Paulov vokal. Paulova ljudska toplina koja izvire iz cijeloga albuma, a ovdje nekako posebno tako da dobijete osjećaj da vi tu osobu jako dobro poznajete. To je jedna od osobina koju posjeduje Paul Armfield i koju imaju samo najbolji. Paul Armfield je blistavi dragulj britanske scene, dobro čuvan i dostupan samo rijetkima, sakriven na strmim liticama otoka Wight. Želim ti dug i plodan glazbeni život Paul!