Italo Calvino zapisao je jednom kako moderni ep više ne poznaje bogove: 'čovjek je sam i ispred sebe ima povijest i prirodu'. I dodaje, čini se ne bez zlobe, ali ne i bez izvjesnog oštroumlja: filozofija ova dva ključa ljudskog postojanja ponovno obogotvoruje, jednako kao i treći element avanture ljudskog postojanja, svijest. I onda iznosi ključnu stvar za priču koja nas zanima: veliki romani nastaju kao svojevrsna ispravka idolatrijskih nastojanja filozofije, koja promatraju kritički i relativistički. Romanopiščev pogled je pogled čovjeka koji više ne misli za sebe kako je centar univerzuma. Ključni događaj koji je prethodio modernoj romanesknoj avanturi Calvino smješta u godine djelovanja francuskih prosvjetitelja. Oni su zasnovali novo mišljenje, makli čovjeka iz centra zbilje, i tim micanjem, paradoksalno, stvorili individualizam u našem smislu te riječi; tjeskobnu jedinku sklonu preispitivanju vlastitih pobuda, ne više oslonjenu na riječi objave nego osovljenu na slabašno svjetlo svoga razuma. U svakom slučaju književni likovi što su klizili ispod pera Stendhala ili Balzaca bili su razdirani unutrašnjim borbama i prikrivenim kalkulacijama te obilato upadali u žrvanj tzv. objektivnih povijesnih okolnosti. Švedski pisac Per Olov Enquist u svom odličnom povijesnom romanu 'Posjet kraljeva liječnika' prikazuje te rane dane prosvjetiteljstva, čije ideje dolaze u sraz sa starim poretkom. Glavni junak je kraljev liječnik Struensee, tihi i senzibilni sljedbenik ideja Voltairea, Diderota i ekipe, koji dolazi raditi na danski dvor. Kralj Christian VII. potomak je degenerirane danske kraljevske loze koja već nekoliko generacija na tron stiže razvaljena krutim odgojem ili raspusnim životom; dogodi li se da na prijestolje netko stigne 'u komadu' moć i vlast kojom raspolaže vrlo brzo iskorodira njegovu ljudskost. Posljedica takva principa kraljevanja u kojemu je sve podređeno vladarevu noćnom životu i privatnim idiosinkrazijama je, kako to Voltaire definira, 'rupa u vlasti', u koju stupaju ljudi neposredna kraljeva povjerenja. U Enquistovu romanu njegovu junaku Struenseeu se upadanje u tu nepokrivenu obodnicu apsolutne vlasti prije omaklo nego što je bilo posljedica njegove političke ambicioznosti, a poslije mu se omakne još štokoješta. Christian VII. dobrano je ogrezao u autizam i polulud provodi dane s crnim dječakom i psićem što ga je u maniri Kaligule imenovao u senatora. No za razliku od rimskog predhodnika danski je kralj dobroćudno dvadeset-i- nešto godišnje stvorenje koje se dopisuje s Voltaireom i u toj prepisci vidi vrhunac svoga života. U braku je sa sestrom engleskog kralja Georgea, s kojom je na jedvite jade dobio prestolonasljednika. Sam Enquist te godine kasnog osamnaestog stoljeća doživljava kao poseban moment u povijesti sjeverne Europe, gdje se prepletanjem povijesnih i privatnih elemenata umalo dogodilo provođenje svih relevantnijih ideja prosvjetiteljstva, i to 'odozgor', s vrha vlasti. Situacija po većinu monarha uistinu nije bila bezazlena, ili su je takvom oni u tom trenutku vidjeli: u Rusiji je vladala Katarina Velika; Francusku su potresali zahtjevi za reformama; Engleskom je već drmalo liberalno nastrojeno novinstvo; i činilo se kako će stari poredak odnijeti vrag koji ga je i donio. Na intimnom planu Christian VII. bio je potpuno nezainteresiran za sve žene osim za jednu prostitutku, uklonjenu iz njegove blizine efikasnim djelovanjem vladajućeg aparata. S druge je strane bila jednako tako usamljena mlada kraljica Caroline Mathilde, koja je vrijeme kratila kartajući s dvije stare kraljice: raspusni su danski kraljevi živjeli brzo i u slučaju ako im umre supruga nanovo se ženili za znatno mlađe partnerice. Veza između liječnika Struenseea i Caroline Mathilde bila je poluga preko koje je staro plemstvo uspjelo povratiti izgubljenu vlast. Iz njihove strasne ljubavi s brojnim fino naznačenim nijansama njihova odnosa u kojima bi dolazila do izražaja kraljičina dominacija njihovom vezom, uskoro se rodila kćer . I to je bio početak kraja vladavine 'bosonogog liječnika' i njegovih reformi; za dvije godine Struensee potpisao je 632 dekreta, a neki od njih bili su zbilja revolucionarni i bolni za ustaljeni poredak-ukidanje kmetstva npr. 'Posjet kraljeva liječnika' preveden je dosad na trideset dva jezika i prodan u milijun i četiristo primjeraka. Šveđanin Per Orlov Enquist živio je petnaestak godina u Danskoj. Studirao je filologiju i radio kao novinar i kritičar. Kao pisac javlja se početkom šezdesetih a romanom o romanu 'Hess' (1966), ispisao je vjerojatno najambicioznije stranice u povijesti švedske književnosti, sastavljene u duhu francuskog 'novog romana'. Eksperimentiranje s dokumentarizmom otpočinje romanom 'Hipnotizerova peta zima'(1964), i usavršava ga u 'Legionarima' (1968). Početkom devedesetih izlazi 'Knjižnica kapetana Nema', da bi 2001. objavio 'Lewijev put'. Odličan pisac, vjerojatno vodeći autor svoje generacije, 'Posjetom kraljeva liječnika' samo je potvrdio ovakav svoj status. Potresna i precizna studija vlasti, s briljantno portretiranim likovima, brižno vođena-sve je izgovoreno kratkim, gustim, napetim poglavljima-elegantna i bajkovita, nježna i užasna ujedno, pokazuje do kojih se visina diže povijesni roman i na koji način može svjedočiti o uhodanim mehanizmima moći čije škljocanje, bez obzira na vrijeme, uvijek odzvanja istim zahrđalim ehom.